Završila sam godinu lagano, vrlo lagano, okružena mojim najdražima, toplinom, ljubavlju... daleko od posla, obaveza, žurbe i nervoze, kako fizički tako i psihički. Čini se da mi napokon uspijeva isključiti posao iz glave onoga trena kad prekoračim ogradu koja nas izolira od ostatka svijeta.
A da je godina na poslu završila mirno – sve samo to nije. Završila je vrlo burno, dapače. U x godina koliko ovdje gutam sve i svašta od čega bi svaki iole normalan i ne mazohistički nastrojen čovjek davno povratio sve uključujući i vlastitu utrobu, napokon mi je pukao film. (Ne kažem da imam mazohističkih sklonosti, barem ih nisam svjesna, ali kada gledam što sam sve i koliko dugo trpila, počnem se brinuti za svoje psihičko zdravlje.) U svakom slučaju, tome je kraj. Prokuhala sam i sasula šefici u lice (vrlo mirno, sabrano i hladno) sve što gledam, slušam i prešutno prihvaćam sve ovo vrijeme. I zatražila razgovor s višim direktorima radi prijetnji koje sam dobila od šefičinog miljenika. Može se reći da to nije bilo pametno, dirati u svetinju, iznositi na glas gadosti koje svi znamo i svi o njima šutimo, pa vrlo vjerojatno će dovesti do osvete. Bio je jednom sličan pokušaj, prije više godina dok sam ja bila na porodiljnom, i završio je loše za one koji su pokušali podići glave. Ali iskreno, baš me briga. Ne bojim se ničega. Da ne bi ispalo da je sve ovo samo moja seljačka buna, pridružila mi se i prijateljica koja je u istoj situaciji. Možda kasnije požalimo, možda ispadne loše, ali sada još uvijek uživam u osjećaju lakoće koji je uslijedio nakon tog „razgovora ugodnog“. I još jednog sličnog dan kasnije. Sada čekam daljnje razgovore, treba to istjerati do kraja inače će ispasti da smo se uplašile i odustale, a to više nije opcija.
Sada kada gledam ovako malo iz udaljenosti, slično je bilo i s mojim neuspjelim brakom. Dugo su stvari išle loše, bila sam strpljiva, pokušavala popraviti, gutala svašta, gledala kako druga strana ništa ne mijenja i dapače me sve više stišće i ponižava, ali u jednom trenu je prijeđena granica nakon koje nema povratka i onda sam presjekla. Kraj. Gotovo. Nisam požalila ni u jednom trenu, iako je proces bio bolan i mučan.
Tako i ovdje, imam osjećaj da smo prešli granicu nakon koje stvari više nikada ne mogu biti kakve su bile. Bilo to za dobro ili za loše. U krajnjem slučaju ću promijeniti posao, sreća pa mi je struka takva da relativno lako mogu naći novi. Možda bi to bilo najbolje jer me ova bolesna atmosfera već predugo truje. Ali otići bez da pokušam raščistiti stvari, to bi bilo prešutno priznavanje poraza. Ovako, otišla na kraju ili ne, barem sam pokazala (sama sebi) da me se ne može beskonačno gaziti i možda ipak uspijem malo popraviti stanje. Sumnjam, ali iskra nade postoji. A u svakom slučaju mi ostaje dobar osjećaj da ću napraviti sve što mogu. Tako da sam ovime što sam otvorila zabranjene teme i pokazala zube dobila neopisiv osjećaj lakoće, doslovno me stiskalo to što sam šuteći vukla sva ta sra... Eto, probila sam nevidljive okove, samo par dana prije kraja godine. I onda otišla na godišnji :D
Sada sam opet na poslu, ali bez onog mučnog osjećaja koji me ne znam više ni sama koliko dugo pratio. I idem dalje, pa kud puklo.
Osim što sam ovako „s velikim vatrometom“ završila poslovnu godinu, kada malo prolistam po sjećanju, fotografijama i sličnom, moram priznati da mi je prošla godina u gotovo svim područjima bila više nego dobra. Crna točka je jedino naša bebica koja se predomislila i otišla, da nije toga bilo bi i presavršeno.
Pa što je to sve bilo toliko dobro?
Ljubavni život. Dopustila sam si da se potpuno i do kraja otvorim i prepustim osjećajima što mi je otkrilo do sada skroz nepoznate prostore povjerenja, smirenosti, zadovoljstva, leta i opijenosti. I znam da je obostrano tako.
Moja djeca. Rastu, zdrave su, sretne, imamo odličan odnos, razgovaramo o svemu, puno se mazimo i uživamo u zajedno provedenom vremenu. Naučile su plivati bez pomagala. Počinju rolati. Plešu. Kreativne su – crtaju, slikaju, izrezuju i lijepe slike i likove ljudi i životinja divovskih dimenzija (skoro pa moje veličine) s 3D detaljima. Jedna je naučila čitati i pisati, druga samo što nije. Postaju samostalne, ponekad ih ostavim same po pola sata i odem u dućan, na plac...
Ja osobno. Smirenija sam, s više samopouzdanja, veselija, „lakša“. Nakon duže pauze ponovo sam počela češće fotografirati. Više čitam. Pišem ovaj blog. Bila sam na par sati salse. Probala zumbu. Bila na refleksoterapiji stopala što je bilo jedno neopisivo iskustvo, ali o tome možda nekom drugom prilikom, definitivno nešto što moram bolje upoznati i ponoviti. Obnovila sam prijateljstvo s dragim ljudima s kojima dugo nisam imala kontakt. Bila na par zanimljivih predavanja. Na wellness vikendu. Čak se i s bivšim ok slažem, dođemo si koji put i u goste, razgovaramo, zapravo imamo bolji odnos nego dok smo bili u braku, valjda zato što više nemamo nikakvih očekivanja jedno od drugoga.
Aktivni život. E da, tu je i druga crna točka godine, kupila sam si divan bicikl i taman počela ići na biciklističke izlete, ali ukrali su mi ga nakon par mjeseci. Pa sam se vratila starom bicu i vožnjama doma – posao. Nakon i opet duge pauze (višegodišnje), ponovo sam se učlanila u planinarsko društvo. Napokon sam obišla sva Triglavska jezera, što mi je bila želja skoro 10 godina. Obišla gotovo cijelu 1. dionicu Goranskog planinarskog puta, i to u komadu, dan za danom hodanja. Napokon sam odvela curke na Velebit. Pa još Učka 2x, od toga jednom s curama. Pa po Samoborskom, Medvednici, onda Hahlić i Pakleno, s curkama Zeleni vir i Vražji prolaz, isto s njima područje „mjeseca“ na Krku iznad Baške, pa cijeli dan kanuiranja po Mrežnici, isto s djecom, pa obilazak Lonjskog polja i vožnja skelom preko Save....
Kulturni život. 10-ak koncerata, 10-ak posjeta kazalištu (većinom dječje predstave ali ima ih krasnih). Odvela sam i curke na Orašara u HNK da moje zaljubljenice u balerine napokon vide prave žive balerine u akciji. Pa studentska izvedba Carmen u Lisinskom. Promašaj je bila jedino tzv. tango opera Maria de Buenos Aires, ali sad barem znam što je pretencioznost :S
Profesionalni život. Položila sam državni ispit i stekla licencu za samostalan rad. Napravila prijateljici veliki posao. Izborila se za povišicu. A na kraju i ovo pokazivanje zuba šefici.
Stan. Gotovo godinu dana smo bez televizora i uopće nam ne fali, što nas zanima (crtići, filmovi) pogledamo na kompjuteru a i to je jednom tjedno, ne češće. Dovršila sam uređenje dječje sobe, promijenila neke dotrajale komade namještaja u ostatku stana, dodala nekoliko zgodnih sitnica i stan je sad stvarno krasan. Istina, godinu sam završila u još većem minusu nego sam je započela (a plan mi je bio izvući se iz minusa), ali zaključila sam da neke stvari ne mogu beskonačno čekati. Sad ćemo se opet malo stisnuti s novcima, pa će biti bolje.
I eto, kad podvučem crtu stvarno prošloj godini ne smijem gotovo ništa zamjeriti. Novci (ali to je na kraju krajeva bila moja svjesna odluka), krađa bicikla što se opet svodi na novce i zapravo jedino stvarno negativno beba. Ali vjerujem da će se to popraviti ove godine.
Želje za (n)ovu godinu? Jedna zdrava bebica. Da dragi nađe posao bliže Zagrebu pa da možemo više vremena biti zajedno. Da sredim stanje na poslu ili da promijenim posao, to mi je najcrnja točka u životu. Aktivno i kulturno i osobno i obiteljski i ljubavno da se nastavi kao lani. Da odem barem jednom ponovo na jahanje, prije bebe. Da se riješim više tog minusa na računu. Ili da ga obnovim tako što ću srediti balkon, to mi je još preostala ružna zona u stanu.
To su sve želje. Bilo bi lijepo da se ostvare, ali većina od njih nije takva da ću biti nesretna ako se ne ostvare. Najbitnije mi je da smo svi zdravi, da imamo dobre međusobne odnose, da se volimo i da dovoljno vremena provodimo zajedno. Sve ostalo će već doći na svoje mjesto, na koji god način.
Post je objavljen 05.01.2012. u 18:22 sati.