U turističkom mjestu kakvo je Bariloche nije teško pronaći izlaz. Vrlo brzo u rukama imam kartu za San Martin de los Andes dvjesto kilometara na sjever. Nisam htio Božić provesti u Barilocheu. Htio sam nešto mirnije. I odlučio se za "Bariloche kakav je nekad bio" - ili San Martin de los Andes.
Do Villa La Angosture, sat vremena od Barilochea, zavojita asfaltirana cesta vodi kroz guste šume gdje dominiraju borovi. Tu je i mnogo žutog cvijeća slično onog brnistre. Ali kod Angosture pejzaž se naglo mijenja. Sivilo zamjenjuje zelenilo. Nakon Angosture, na čuvenoj Ruti 234 ili Ruti de los Siete Lagos (Ruti sedam jezera) to sivilo dolazi sve više do izražaja. Cesta je neasfaltirana. Prašine je posvuda. Sve, od drveća do kamenja i krovova kuća, prekriveno je s nekoliko centimetara prašine. Uz cestu su velike nakupine prašine poput onih kada ralica za snijeg očisti cestu i gurne snijeg u stranu. Vidljivost je zbog prašine malena i većina jezera jedva da se vide. Ali usprkos prašini, voda je kristalno čista. Kako se bus približava San Martinu, prašine je manje i ponovno počinje prevlast zelenila.
"Nije to prašina. To je vulkanski pepeo.", kaže mi po dolasku u San Martin vlasnica hotela: "Ima dana kada je potpuno čisto, a ima i onih kada vjetar donese oblak prašine, kao danas, i prekrije cijelo područje.".
Vulkan Puyehue eruptirao je 04. srpnja, no i šest mjeseci kasnije još uvijek izbacuje pepeo. Ono što je najvažnije je da vulkan uopće nije u Argentini, već u Čileu odmah preko granice, ali vjetrovi su ovdje takvi da je pepela u Čileu minimalno, a Villa La Angostura i okolno područje koje je bilo znano kao vrt Argentine, posve je prekriveno pepelom. Na gotovo svim vrhovima planina bijeli se. Ali iako izgleda kao snijeg, nije snijeg, već pepeo koji se ondje nataložio u velikim količinama. Zbog vulkanskog pepela aerodrom u Barilocheu zatvoren je od srpnja, a onaj u Nuequenu malo je otvoren, malo zatvoren. Navodno se samo iz Villa La Angosture u proteklih šest mjeseci odselilo pet tisuća ljudi. Život se ovdje posve promijenio.
San Martin de los Andes je unatoč pepelu jako slikovit gradić čija je arhitektura slična onoj u Barilocheu: ulice se sijeku pod pravim kutevima, sve su odreda asfaltirane, a uz njih drvene prizemnice ili najviše jednokatnice u stilu brvnara. Betona je jako malo. U tim drvenim kućicama nalaze se hoteli, kafići, restorani i razne trgovine, u prvom redu sportske opreme. Iako nije sezona, na nekoliko mjesta stoje natpisi 'ski rent', 'snowboard rent'... Skijalište Chapelco desetak kilometara udaljeno je od San Martina. Te skijaške trgovine zjape prazne i zatvorene i daju ovom mjestu jedinu tužnu aureolu. Oni poduzetniji nisu ih zatvorili, već u ljetnim mjesecima prenamijenili u trgovine camping, treking i ribarske opreme. San Martin de los Andes jako podsjeća na sjevernoameričke skijaške gradove poput Aspena ili Lake Placida. U badnje veče grad je pust. Ljudi su u restoranima na badnjim večerama jer, kako saznajem, na Badnjak nitko ovdje ne kuha, već se tradicionalno cijele obitelji premještaju u restorane. Posta Criolla je moj izbor gdje za 230 pesosa dobivam badnju all-you-can-eat i all-you-can-drink večeru. Restoran je pun. S jedne strane je do mene za stolom šesteročlana trigeneracijska obitelj; s druge dvije prijateljice u kasnim šezdesetima. Uz kozletinu i nekoliko časa vina ubrzo je došao i Božić... Feliz Navidad!
Božićni dan provodim u laganom ritmu. San Martin na 640 metara nadmorske visine smješten je uz jezero Lacar. To je jedno od onih sedam jezera. Površina mu je pedeset četvornih kilometara, dubina do 277 metara, a ukupna dužina obale 58 kilometara. Šećem se uz obalu Lacara, u hladnoj vodi ovog ledenjačkog jezera močim noge, čitam Chatwina, promatram ljude koji na plaži hvataju tople zrake sunca, dok se neki čak i kupaju u toj prehladnoj vodi. Potkraj dana vulkanski se oblak ipak nadvio nad gradom i zatvorio pogled na jezero. U suton uspinjem se na vidikovac visoko iznad Lacara. Pola sata strmog uspona. Već nakon deset minuta počinjem proklinjati sebe i pitati se što mi je to trebalo. Iako polako sa zalaskom sunca temperatura postaje sve niža, ja sam sve mokriji od znoja. Ali naposljetku se isplatilo. Na vrhu brda, nakon uspona kroz šumu, otvaraju se zelene livade, a tu je i nekoliko kuća Mapuche Indijanaca. I onda stijena, koju bije jak i hladan vjetar, i fenomenalan pogled na jezero i okolne planinske vrhove koji se dižu iznad njega. Zavojita cesta urezana je u padinu planine i na trenutak kao da se nalazim negdje na našoj obali i promatram našu jadransku magistralu. Zalazeće sunce je u kombinaciji s onim oblakom vulkanskog pepela koji je obavio planine stvorilo jednu narančastu mističnu sumaglicu.
Štefanje je osvanulo u još gorem izdanju. Vulkanski se oblak spustio do samog grada. Krajevi ulica izgubljeni su u sumaglici, kao i druga obala jezera. Napuštam San Martin prema jezeru Falkner. Vidio sam ga jučer kroz prozor autobusa i tada je pogled bio kristalno čist. I primijetio sam kamp uz samo jezero. I pomislio kako bi bilo lijepo tamo kampirati.
No, danas je i na Falkneru loš dan. Situacija je ovdje gora nego u San Martinu. Oblak vulkanske prašine posve je progutao jezero. Vidi se samo u tragovima. Ipak, odlučujem ostati nadajući se da će se oblak kasnije podići. Dok hodam po travi uz jezero tražeći najbolje mjesto za kampiranje, svakim mojim korakom diže se prašina. Osjećaj je kao da hodaš tepihom kojeg godinama nisu otprašili. Stanje je gotovo pa apokaliptično. Podižem šator desetak metara od jezera i nadam se da će otvoreni pogled na jezero u jednom trenu otvoriti. Tek je nekoliko ljudi u kampu. Podigli su šatore i odmaraju se pred njima na stolicama i ležaljkama koje su donijeli sa sobom. Sunčanja nema jer je oblak toliko gust da ga sunce teško probija. Neki su do koljena u jezeru i ribare iako je i površina jezera prekrivena česticama pepela. A onda pred kraj dana skoro svi, jedan za drugim, sklapaju šatore i odlaze. Ostaje nas samo troje. U suton oblak se polako počinje dizati, a kada je pao mrak, nebo je postalo posuto s toliko zvijezda da virim kroz šator i ne mogu se prisiliti da otiđem spavati. Ovdje nema svjetlosnog zagađenja. Gledam jugoistočno nebo i sada mi je žao što nikada nisam naučio položaj zvijezda.
Noć je bila ledena. Čak i s punom odjećom na sebi i debelim čarapama, bilo je hladno u vreći za spavanje. Ali sljedeće jutro, kada sam otvorio vrata od šatora, pogled na jezero je bio dovoljan da zaboravim svu noćašnju hladnoću. Tragovi oblaka još uvijek postoje, ali jezero je sada puno vidljivije, kao i planine koje ga okružuju, a u daljini su i dva otočića ili stijene. Iskorištavam vrijeme do dolaska busa da prošećem do obližnjeg jezera Villarino koje se također "otvorilo". Uz jezero parkirano je nekoliko automobila, a malo dalje njihovi vozači ribare. Spokojno je. Podsjeća me na prostor oko Lake Placida u SAD-u gdje su jezera i planine također glavni glumci. Poput prostora oko Lake Placida i ovaj je zaštićen kao nacionalni park - Parque Nacional Lanin. Mogu samo zamisliti kako je ovdje bilo prije vulkana.
U Villa La Angosturi situacija je ponovno loša. Očajna. La Angostura je od svih najteže bila i još uvijek jest pogođena vulkanskim oblakom. U srpnju ovdje je palo četrdeset centimetra pepela. Danas je ovdje toliko prašine da mi je svega dosta. Prašina mi je u kosi, na koži, na odjeći. Što god da pojedem ili popijem, u ustima ju osjećam. Sjednem li bilo gdje unutra ili vani u La Angosturi odmah sam zamazan pepelom. Na krovovima kuća, poput snijega zimi, sada se nalazi nekoliko centimetara pepela. U supermarketu sve su namirnice prašnjave. Ulice se polijevaju vodom kako auti ne bi podizali još više pepela. Odlazim do pola sata udaljenog jezera Nahuel Huapi i plaža koje izgledaju idilično poput nekih plaža na moru. Ali čim im se više približiš i kročiš na pijesak, shvatiš odmah da to nije pijesak, već debeli sloj pepela. Moja namjera da raširim ručnik i provedem neko vrijeme u čitanju na plaži neostvariva je. Jedina dobra stvar po kojoj ću se sjećati Villa La Angosture je najbolji i najjeftniji asado na ovom putovanju. Ogromna porcija u restoranu Gran Nevada za četrdeset kuna.
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 5952