Marketing
Maloj i velikoj djeci: Božična priča
Kraj godine u mojoj obitelji je poseban. Nakon šestog u prosincu moje dvorište, baš kao i čitava ulica zablistaju u raznobojnim žaruljicama. A ja, ma koliko god bilo hladno, ne propuštam ni jednu večer a da s mamom ne prođem okićenom ulicom. I tada mi se učini kako žaruljice žmirkaju još jače i još radosnije.
Napokon, evo i Badnjaka ... Brat u sobu unosi bor. Namješta ga. Okreće ga lijevo pa ga okreće desno.
„E, sad mi se čini da je dobro jer je mama prestala prigovarati.“ veselo mi u prolazu namigne.
Kuglice s kutijama već su oko bora. Na ljestvama sam a mama dodaje ukrase. Prvo zvončiće a zatim zvijezdu. A tu su i trubači, mali anđelčići koji sviraju u zlatne trube. Brat i ja ih baš zato zovemo trubačima. Trubače stavljam jednog pored drugog jer oni su orkestar. Na žalost, kao i svake godine oni neće dugo biti zajedno. I već vidim kako su se zajapurili u licu znajući što ih čeka.
Kad izađu iz prašnjavih kutijica, trubači međusobno razgovaraju.
„Osjećam ugodnu toplinu dok me ove male, nježne, ručice vješaju na hladne borove grančice.“ oglasi se prvi trubač.
„Mene će oet staviti do one umišljene zvijezde“ potuži se drugi.
„A ja moram ispod onog zveckala koje ni u pola nije tako glasno kao ja!“ buni se treći.
„Bi li se i ja oglasila?“ razmišlja bijela snježna kugla „Ne želim iznad sebe trubača. Dosadnjaković će opet, po čitave noći, iznova učiti svirati i to će tako trajati čitavu noć. Grozno!"
„Hmmm ..." ponovo se zamisli bijela snježna kugla „Noć će ionako proći a ujutro će one iste male ručice sve nanovo posložiti i sve će biti po starom. Raštimani orkestar opet će biti zajedno a mi ostali, mi ćemo opet imati svoj vlastiti mir.“
I tako bijela snježna kugla odluči da se previše ne buni. Mjesto tog strpljivo je čekala božićno jutro.
Te me noći probudi šapat. Dolazio on iz sobe s borom. Tiho i na prstima iskradoh se bosa iz kreveta i odem vidjeti što je to ... a kad tamo ... Na vrhu bora ugledah dva mala vilenjaka. Vani je bilo hladno a oni mi gotovo u glas vele:
„Došli smo se ugrijati" pa nastave „Promrzli smo, čitavu smo noć raznosimo darove za malu djecu."
U tišini iz bora stajala sam gledajući noćno nebo posuto zvijezdama. Najednom, nešto me prene. Začuo sam kucanje o prozor. Billa je to mama malih vilenjaka.
„Gdje ste vi zabušanti jedni. Vi se ovdje odmarate mjesto da mi pomažete! Zašto ja moram uvijek sama." ljutila se mama vilenjak.
„Dobro mama, idemo." rekoše mali vilenjaci, pa se brže bolje uhvate za ruke i učas skoče u saonice da bi radosno odletjeli. Na odlasku se oba vilenjaka okrenu i osmjehnu mi se.
„Doviđenja, Lada, doviđenja!"
Lada je ujutro odmatala poklon ostavljen ispod bora. Kroz glavu su joj prolazile misli o čaroliji koja se zbi badnje noći. A kad napokon odmota poklon ugleda malog plišanog psića. I baš u tom trenutku učini joj se da čuje melodiju koju trubači sviraju samo za nju.
Post je objavljen 22.12.2011. u 23:08 sati.