Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vidrinsmijeh

Marketing

OKAMENJENA


Ovi moji okreti u salsi samo dokazuju da i dalje ne vjerujem.
Može me zavrtiti bez problema samo instruktor, ili jedan mladac od dvajst let.

Njima vjerujem, ostali nek idu proć.

Bila sam na hodočašću prošle nedjelje.
Ne u Tolisi, nego u Šurkovcu, u Bosni.
Poznati karizmatik koji posebno pomaže mladima.
Kaže da mladi mogu jedino biti lijepi, snažni i nježni u Isusu.
Molimo cijelim putem, prolazeći čak i kroz Republiku Srpsku.
Posebno lijepo iskustvo.
U autobusu ima puno mladih ljudi.
Inteligentnih, nasmijanih, vedrih, snažnih.
Idu po blagoslov.
Idemo i Gunđalova profa i ja.
Pod misom cijelom držim Gunđalovu sliku u rukama.
Ljudi padaju pod naletom Duha Svetoga.
To je novo krštenje.
Mene je toga strah.
Gromoglasno pjevam, da se ohrabrim.
Smišljam tekst za svećenika.
Kad se nađem pred njim, ne mogu razmišljati,
pa izgovaram glasno i odlučno, gotovo vičući,
pokazujući sliku,
samo dvije riječi:
Spašavam dijete!
Time sam sažela cijelu proteklu godinu.

To što skoro pa jedina nisam klonula prilikom blagoslova i siline duha,
isto govori puno o mom nepovjerenju.
Ne u Boga ili u ljude.
Nego u činjenicu da nisam sigurna da će me se stići prihvatiti.
Jer znam jako dobro kojom munjevitom brzinom padam, kad padam.
A i ne znam kako bi bilo sa dizanjem....
Pa stojim, ko stijena, kako samo čvrsto ukopana u tlo!
Umislila sam se čvrstom i hrabrom.
Slabost je luksuz u mom slučaju.

Dugo mi je trebalo da se ukorijenim, ne pada mi na pamet sada lebdjeti.

Pritom nisam ništa manje ganuta od ostalih.
Jedino me od siline osjećaja i elektriciteta koji lebdi crkvom,
lagano pritišće u grudima i penje se u grlo.
Al ne padam.
Prvo se bojim da ću pasti, potom mi je silno krivo što nisam.
Ljudi se dižu s poda kao iz nekog blagoslovljenog i krepkog sna.
Kao da su cijelu noć plesali salsu s anđelima.

Jedan bivši davno si je drznuo reć mi da je moj jedini problem taj,
što ne vjerujem onima koje zavolim.
To se nikako ne može reć u mojim prijateljskim odnosima,
jer tu funkcioniram kvalitetno i lijepo, čak i preko trideset godina.

Oblikovana sam. Kao čvrsta, samostalna i snalažljiva.
Morala bih vježbati bacanje na leđa u nečije čvrste ruke.
Jer sam se valjda previše puta razbila, vjerujući.
Bacajući se na leđa, na neviđeno.
I ta samostalnost mi sada smeta, jer djelujem samodostatno.
Svima, al ne i pravim prijateljima.
Nadam se ne i Bogu.
On valjda kuži kad ne mogu više.
Njemu se ne može odglumiti, jelda da ne.

Znam ja jako dobro da se oni prečvrsti prelako slome.
I to na više neupotrebljivih dijelova.
Želim slabo klonuti u nečije čvrste ruke.
Želim vjerovati.
Želim krepko zaspati i sanjati.
Al čekam vrijeme kad će Gunđalo doći k sebi.

Dotad stražarim.
S jednim okom uvijek otvorenim, čak i kad spavam.

Okamenjena.



Image and video hosting by TinyPic

Post je objavljen 21.12.2011. u 08:03 sati.