Ne... ne, ja se zaista nisam zaljubila u tebe. Kako me to uopće možeš pitati? Ne hihoćem se zaljubljeno kada si u blizini i ne postajem nespretna kada mi priđeš. Više se ne mogu hihotati pored tebe jer ti u mojoj duši izazivaš harmoniju a kada mi priđeš nespretnost se pretvara u žudnju za zagrljajem. Ne, zaista nisam zaljubljena u tebe, ja te samo volim... volim, da, to je sve.
Žudiš li i ti katkad umoran za toplim krevetom i mekim dodirom pokrivača koji te uspava bez najnježnije pjesme, zagrljajem jastuka koji ti donosi društvo i snovima koji ti se čine kao najbolja realnost? Jer znaš, ukoliko žudiš, tek tada ćeš moći razumjeti usamljenost mojih dana i nemir moje duše.
Popravljaš nemir u meni samo pogledom, tek dodirom slučajnim razbuktavaš vatru strasti koja konstantno tinja, šušti i plamti negdje na kraju, u tmini duha moga.
A vjetar i dalje puše svojim predjelima, tiho, nepokolebljivo i stalno. Srest ćemo se opet.
Post je objavljen 18.12.2011. u 22:54 sati.