Marketing
Ne znaš me što sam,
kakav cvijet iz crne trave iznikao,
što to golica i živi u meni, i čeka
da se prikaže,
i kakav kamen hladne čežnje nosam,
kome li sam, dal' i ikom, gost dobrodošao.
Ta svi k istom svršetku kročimo,
svima nam predstave isto završavaju,
il' pljeskom, il' porugom, il' suzama.
Zar trudiš se trag ostaviti,
kad svi na koncu u isti ponor skočimo,
i u nebitnosti bivamo izgubljeni?
Svakom nam se duša u prah pretvori,
nekom kasnije, nekom već sad,
pred svakim iste sudbe oči stoje,
i gledaju, propitkuju,
tko omrzno majku je tad.
Zato vikni mi glasno, probudi me da živim,
da te ugledam gdje na mjestu nestrpljivo me
čekaš,
moj nemire.
Čekaš me da te prigrlim, da te živim, moj nemire.
Post je objavljen 18.12.2011. u 17:57 sati.