Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svijetuboci

Marketing

Rekvijem za tešku industiju

It's just a rumour that was spread around town
A telegram or a picture postcard
Within weeks they'll be re-opening the shipyards
And notifying the next of kin
Once again
It's all we're skilled in
We will be shipbuilding


Elvis Costello "Shipbuliding"

We used to built shit in this county

Frank Sobotka
"Wire"

<


Sjeća li se neko ilustracije oca u jednom od starih socijalističkih udžbenika iz pretpostavljam -hrvatskog jezika? Bila je i prateća pjesmica ili mala priča iz perspektive njegova sina, otprilike o tome kako ocu izgledaju osmijeh, oči, srce i ruke, nisam siguran za druge organe. Pritom mu je jedna ruka bila naglašeno predimenzionirana, kao da čovjek boluje od nekog karikaturalnog gigantizma, te naravno položena na srce, baš kao što su poslije činili sljedbenici jedne sekte koja se dočepala vlasti. A u krilu mu je naravno taj nasmijani sin, koji ga s ponosom opisuje. Meni je ta ruka doduše djelovala pomalo jezivo, jer nijedan otac kojeg sam znao nije imao ruku kao Veli Jože, niti sjedio u kućnom okružju u radničkom kombinezonu. No, ideja je bila da je ponosnom i nasmijanom radniku baš sam rad stvorio veliku ruku i toplo srce, pa je tako socijalistički suptillno glorificiran u udžbeniku.
Working class hero za domaću upotrebu, blue collar pater familias. Skoro ti je krivo što ti otac nije tvornički radnik.

Poslije smo nekako heroje u kombinezonima potisnuli iz sjećanja, došlo je vrijeme u kojima su riječi poput "tvornica" "radnik" i "proizvodnja" postali gotovo atavizmi, tek povremeno ubačeni u upotrebu od strane nekog natmurenog analitičara u tv studiju, koji uzalud cvili kako nam bez produktivnosti nema spasa. No, iako nam je to svima jasno, nitko ne zna što bi to trebalo proizvoditi, a što već ionako davno nismo prestali. Uz to, dolaze Kinezi.

Povod ovog teksta je jedna vijest koja, pored svih ovih uglavnom otužnih u ovoj blaziranoj zemlji, prolazi gotovo nezapaženo iako je u suštini jedna od onih iz "teške kategorije", otprilike kao tankeri koje smo također prestali proizvoditi. Riječ je o tome da ovih dana sisačka željezara definitivno odlazi pod ključ i da će više od 900 ljudi u roku od najkasnije 3 mjeseca izgubiti posao. Dobro, reći ćete- radnici na ulici, zašto da se tomu čudimo nakon 20 godina neproizvodne demokracije, no gledajući sinoćnje kasne vijesti, nekako me posebno deprimiralo. Možda zato što ovih dana gledam Žicu, pa na primjeru Baltimorea vidim kako apokaliptično izgleda jedan zaboravljeni postindustrijski grad, a pada mi na pamet i "Full Monty" sa napuštenim velškim čeličanama, no nekako mi se ne čini izvjesno da će se zaboravljeni sisački radnici posvetiti karijeri chippendale stripera. Naime, iako stara fraza kaže da je svaki kraj ujedno i novi početak- neki krajevi su naprosto definitivniji od drugih. Kada umre tvornica ili škver- to je jedna impresivna smrt koja iza sebe ostavlja samo građevinski kostur i hladnoću napuštenog pogona. Kada ste vidjeli tvornicu koja se obnovila ili tvorničke dimnjake koju su ponovo počeli sukljati vatru jednom kad su se umorili od nje? Tvornica nije zmaj, iz odrezane glave ne raste druga. Ako ima sreće godinama kasnije možda će se pretvoriti u galeriju, prostor za nadobudne alternativce ili skvot. A možda i onako poluraspadnuta postane "zaštićeni spomenik kulture" , neprocjenjivi komad "industrijske arhitekture", ali tvornica se nikad ne reinkarnira u tvornicu, njena smrt je nokaut teškaša, kada padne bubne jako u pod ringa i ostane tamo ležati. Nema tu bezbolne smrti, tišina nakon tvorničke buke jeziva je i ispunjena konačnošću.

No prazne zgrade ili ono što je ostalo od njih- poput zagrebačkog "Paromlina", "Gorice" ili "Jedinstva" ipak još dugo ostanu kao podsjetnik. Ono što vizura grada ne pamti su radničke kolone na kapiji, sneni mamurluk u zoru, život u iščekivanju pauze za ručak i pokoja skrivena "bombica u džepu". Ono što Povijest pamti, tek kao puku činjenicu, je onaj neodređeni moment kada sve to nestane, obično jedna ili dvije rečenice u istim onim udžbenicima, ali za nešto stariju djecu- "tvornice su se tad počele zatvarati, a mnogo ljudi je ostalo bez posla". Ono što se ne bilježi je onaj trenutak kad izraubani radnik uzima svoje rješenje o otkazu gledajući u pod i postajući svjestan da su sve to bile potrošene godine. Teški rad, baš kao i siromaštvo, nije pretjerano romantičan, osim možda u filmu "Flashdance", ali je ipak pragamtičan, osigurava život omeđen nekim ritmom i smislom, pa i -ako se poslužimo dnevnopolitičkim rječnikom -"ostvaruje rezultate". Iza teškog rada ostaje teški hod i pognuta leđa, a nadžive ga samo praznina i hala, koja će prije ili češće godinama kasnije dobiti svoju prenamjenu. Izbora ima nekoliko najčšeće pobijeđuju narkomani ili kultura. U rijetkim slučajevima to je spomenik radu, kojem zapravo i ne treba spomenik, on je samo sredstvo kojim se osigurava opstanak, sve dok ne postane suvišan. I dok ne nađemo druge načine.

Nije to naravno prvi slučaj umiranja tvornice, niti ovdje ni drugdje i nije to počelo jučer, pa ni prije 20 godina. Diljem svijeta propadaju industrijske zone, a najrapidniji slučajevi su oni u SAD-u gdje gradovi poput Detroita ostaju praktički bez cijelih četvrti, koje uskoro postaju pravi gradovi duhova. No šta kad se to dogodi u zemlji od niti 5 miliona stanovnika? Možete li zamilsiti cijeli jedan Sisak kao mrtvo mjesto na mapi? Što će se dogoditi kad svi mali gradići, a takvih je ovdje ipak najviše, postanu nalik napuštenim igralištima za djecu? Hoće li biti kao neke baltimorske četvrti rasadnici kriminala i čemera? Imam dojam da već sada u dobrom dijelu Hrvatske u mogim mjestima ionako nema ničega osim frizeraja, kladionica i kafića. Kao da se ljudi ujutro ošišaju i obriju, popiju kavu i ulože 10 kuna, pa im onda ostaje samo da ubiju dan prije nego što vide kako će večeras proći Tottenham. Hoće li takvi gradovi dobiti svoje baltimorske "uglove" ili već jesu? Pravo pitanje iz one pjesme nije više "gdje je nestao čovjek" nego "gdje je nestao radnik" i zašto sam sad ja odjednom ( a koji sam u prozivodnji radio davno, samo preko student servisa na mjesec dva) postao ovako melankoničan zbog definitivnog kraja pojma radničke klase, kad je on već davno započeo, samo se približava svom završnom nokautu?

Ne znam, možda zbog olakog suočavanja s tom viješću u kasnom večernjem dnevniku. Propala je još jedna tvornica, slegneš ramenima, gasiš svoj lcd televizor, uvlačiš se u krevet i kažeš curi ili sebi u bradu "kome još trebaju metalni radnici" pa zaspiš, misleći na svoje brige. Nema više oca s gigantskom rukom, nema proizvodnje, nema brodova. Zrak nad gradovima postaje čišći, a hale koje imaju posebnu sreću se ostakljuju, ostale gube staturu, cigle i sjećanje. Pomisliš da je "industrijska arhitektura" šminkerska glupost i da bi tvornicu čim se ugasi trebalo srušiti, poravnati i pustiti da raste korov. Ako bude sreće, industrijska zona se možda jednom vrati na početak i postane pašnjak
Tako bi se brže riješili teških misli da smo radili uzalud svo vrijeme. Teške boje za tešku industiju, Bare je pogodio. Uz to, dolaze Kinezi

Naša krivnja je što smo dozvolili da otpušteni radnik i ugašeni pogon bude samo vijest na večernjim vijestima, Krivnja radnika je mnogo veća i bolnija, a sastoji se u tome da je mislio da se može preživjeti isključivo teškim radim, te da se ne može postojati ako ne proizvodiš. Nažalost prevarili su se i utoliko su krivi, a jedina usluga koju im možemo napraviti je da iza njih porušimo sve propale pogone, da nas ništa ne podsjeća na taj promašeni povijesni koncept. Za poslove koje danas radimo, ionako su nam dovoljne ruke normalne veličine.

Post je objavljen 15.12.2011. u 12:30 sati.