Tada, mi ćemo reći paklu: Jesi li se napunio?
A pakao će odgovoriti: Ima li još?
Citat iz knjige "Derviš i smrt" preuzet iz Kurana, nagovješćuje priču koja slijedi.
Ulazim u avion.
Napuštam Jeruzalem.
Svetu zemlju, slavno odredište vjerskih hodočašća, hramove, svetišta , mjesta relikvija, mjesta mudrosti, svece, miris tamjana, gusti topli miris istopljenog voska, ljekovitu tišinu bijelih zidova i čađave tavanice, materinsku nježnost sunčanog svjetla što je iskrilo sa zlatnim zrncima prašine ispred oltara pred kojima sam klečala i molila.
Ponavljajući dobro poznate riječi koje nude zaštitnički mir i stišavaju oluje u meni.
Riječi kojima vjerujem, o kojima više ne dvojim. Dio su mene kao krvotok.
Ta vjera drži me uspravnom i daje nekog reda i smisla svemu u meni.
Zašto mi je to trebalo?
Pa provalila je sudbina sile života i porušila sve što sam zadnjih par godina gradila i voljela i kao buica odnijela sve meni poznato ...
Ostavivši pustoš u meni.
Nisam mogla tada u tom trenu razočarenja suditi ni sebi ni njima, previše je sve bilo strašno.
Kao da je grom udario i spalio sve.
Tada sam samo mogla šaptati « pomozi mi moj Bože», nesvjesno, bez učešća, ponavljati i držati se za te riječi svjesna da me samo dragi Bog može spasiti.
Prisiljavala sam se da idem poznatom tvrdom stazom molitve, ima u njima nešto prisno zaštitničko, kao kad si loše pa dođeš doma i sjedneš u kuhinju svoje none gdje si provela djetinstvo.
Za stol na kojem ti je toliko puno puta u životu dala pjat dobro znane maneštre.
Poznata utjeha, smiruje i umrtvljuje opasne misli što ponekad bez naše volje ožive u nama pod pritiskom tuđe grubosti.
Pogledah kroz prozor zrakoplova i uplaših se mjesečine što me udarila u lice, kao da me prokazala.
Pomislila sam da svi oko mene mogu na tren vidjeti moje misli i razočarenje.
Serviraju mi večeru, košer večeru...
Tri su stolice u našem redu.
Na jednoj od njih sjedi svečenik, na drugoj mama moje prijateljice iz djetinstva, pa ja.
Tema Boga nametnula se odmah.
Majka moje prijateljice zamolila je da joj objasnimo što je košer jelo i tako je krenulo.
Uostalom o čemu drugome bi i pričali nakon 7 dana hodočašća po svetoj zemlji doli o Bogu i vjeri.
I dok je svečenik lijepo i strpljivo iznosio svoje znanje ja sam se sjetila priče koju mi je čitao moj tata.
Raspravljati o tome postoji li Bog ili ne postoji , isto je kao kad bi buhe raspravljale postoji li pas.
Raspravljati o tome kakvo je pravo ime Božije , isto je kao kad bi buhe raspravljale o tome kako se pas zove.
A raspravljati o tome koja je od predodžbi o Bogu ispravna, isto je kao kad bi se buhe prepirale oko toga koja je od njih vlasnik psa.
Da se odmah razumjemo, za mene postoji samo jedan Bog-Isus Krist.
Ali nemam apsolutno ništa protiv svih onih koji tako ne misle, volim ih i molim se za njih.
Da je barem svim onim glavešinama vjerskih zajednica u svetoj zemlji tata čitao priče slične onima koje je meni čitao moj, možda bi više cijenili i razumjeli jedni druge.
Izrael je zemlja u kojoj mira sada to znam sigurno, nakon što sam vidjela svo to ne mjerljivo bogatstvo i milost ali i netrpeljivost i pohlepu nikada neće biti.
Iako, Bogu je sve moguće pa i da izlije u te ljude i zemlju mir i dobro.
Ostala sam u čudu vidjevši na svoje oči kako su se u Betlehemu u Bazilici Isusova rođenja potukli pravoslavni i armenski svečenici.
Na najsvetijem mjestu na svijetu oni su primjenili zakon šake. Rastužilo me to.
Moleći križni put ulicama Jeruzalema, noseći križ u prirodnoj veličini trpila sam da me židovi na ulici nazivaju psetom, guraju i pljuju, samo zato što sam druge vjere!?
Strašno, riječima neopisivo.
Ime Božje mijenja se od zemlje do zemlje, sveta knjiga nije svima ista, obredi, dogme i putevi u nebo nisu svima isti.
I ja to sa poštovanjem i prihvaćam.
Neki od njih vrlo su gorljivi sljedbenici različitih vjera, pa i ratuju u ime Boga.
Pa ipak baš u ovom avionu, u miru leteći zajedno , sjede svi ti ljudi!
Pitala sam se tko je ovdje lud.
Ja o Bogu ne znam puno, ali jedno sam sigurna.
Svi smo mi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Kako je onda moguće da se svi zaklinjemo u Boga i toliko ne razumjemo i ne trpimo?
Osjetila sam želju da podmetnem čelo pod tatinu ruku i da zatvorenih očiju zaboravim na umor i na nesavršen svjet, da se pomirim sa svim.
Jer umor je pao po meni kao sumrak koji posmatram.
Prije mnogo godina takav bi se doživljaj mogao opisati kao vizija, kad bih o tome pričala s apostolima iz Biblije, oni ne bi imali teškoća razumjeti me i mi prihvaćamo da je to onda bilo moguće.
A sada u 21 stoljeću, sa takvim trenucima istine ljudi se sprdaju, pitaju te «Šta si pušila?».
Ti kratki bljeskovi shvaćanja, ti intimni trenuci spoznaje na kraju su najvrijedniji.
I kad se dogode, trenutak postaje kao posvećen.
Srećom nisam izgubila razum, iako je ponekad moja molitva sličila na buncanje.
Mrak u meni se polako razilazio, bistrila se jedna misao, nejasna, nesigurna, daleka pa bliža, jasnija, dok me nije obasjalo kao jutarnje sunce.
Tren kad sam mogla vidjeti ponovno i naprijed i nazad da svijet stoji ispred mene i u meni – beskonačan u svim smjerovima!
Ali i spoznaja da nikada ne zaboravim da sam sama, isklijalo je to iz mene i oživjelo.
Sama sam.
Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje.
Sama.
Učinit ću sve što mogu u životu, ne očekujući podršku koje nema i onda je sve samo moje što postignem.
I uspjeh i neuspjeh.
Došlo mi je da zaurličem.
Zašto sam toga morala postati svjesna?
Moj svijet bio je savršen.
Ljudi to nisu.
Ali uzalud sad sve, sudbina je gluha na vapaj i slijepa kad bira izvršioca i onoga koga će pogoditi.
Nisam drvo, ni čelik, samo sam obična žena i molim se da mi u budućnosti duša ne bude slabija od želje i da me ne uništi nakupljeni očaj.
p.s. Još sam na Cool listi blog.hr što znači da ovo moje dugogodišnje piskaranje ipak nešto vridi , a ljudi guštaju čitati;)
Post je objavljen 15.12.2011. u 00:24 sati.