Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svijetuboci

Marketing

Proljeće je 13. u Decembru

"Što je prvo što ti pada na pamet kad se sjetiš rata?" pita me neki dan na kavi mlada Francuskinja, inače sasvim informirana i obrazovana osoba, ali ipak onoliko daleko od rata koliko ja od mogućnosti da jednog dana završim u saborskoj klupi. No dobro, žena provodi neko studijsko istraživanje o ratu i tome kako ljudi na ovim prostorima danas nakon toliko vremena gledaju na njega i kako uopće žive sa s njim i poslije njega. Ja uglavnom pokušavam objasniti da rat ne doživljavam kao neku "breaking point" u mom životu, nego "one experinece more" i da se trudim da ta do to ostane potisnuta uspomena i kako ga se ponekad sjetim, ali da zapravo ima toliko događaja poslije(i prije) njega koji su mi bili i značajniji i više me formirali i da su mi zapravo puno draže neke druge nataložene uspomene, koji ih imam više razloga sjetiti se i tako vrtim se u krug, pokušavajući to iskustvo ostaviti na razini dojmljivog, ali ipak odgledanog filma. Znam da moram o ratu, ali bi radije o dobrim koncertima.

A kad smo došli do ovog pitanja, dugo sam razmišljao što odgovoriti i zapravo nisam imao pojma , jer mi uistinu ne pada na pamet ništa određeno, jer mi pada ujedno i sve. Pa sam nakon dosta vremena onako lupio "coldness and darkness". I sad to sad uistinu za nekog promatača sa strane(srećom ne u bijeloj uniformi) može zvučati kao savršena efektna metafora za kraj razgovora. No, ustvari nije bile nikakve posebne metafore. Bilo je naprosto užasno hladno tih dana, oko -15 ispod nule, a kako je bila sredina prosinca i dani su bili kratki- bilo je uglavnom i mračno, pogotovo u banijskim šumetima. I to je zapravo to, od svih onih ovakvih i onakvih ratnih slika, o kojim sam već pisao pa ću se ovaj put suzdržati, pamtim na prvu banalnu metereološku činjenicu. To je zapravo dobro, jer nema ničeg naročito zanimljivog u ponavljanju. I zapravo tek na kraju razgovora mi je sinulo i to uz prijateljevu pomoć, da za koji dan nastupa 20-obljetnici najtraumatičnijeg i najdomljivijeg događaj iz tog rata, koji bi svakako trebao biti pamtljiv, ali eto sakrio se negdje u sjećanjima ovog sunčanog prosinca.

Kad smo se vratili te noći, znam samo da mi je mama rekla da bih trebao svake godine na sv. Luciju paliti svijeću jer me sačuvala. Naravno da nisam, ni tad ni ubuduće, iz nekoliko razloga. Prvo nisam vjernik, a ritual lišen kozmogonije se pretvara u vlastitu suprotnost, a drugo onakav smotan kakav jesam, nije isključeno da bih srušio tu svijeću ili je ostavio uplajneu preko noći, pa zapalio cijelu svoju kućnu biblioteku. I tako se taj 13.12 sačuvao u nekoliko neodređenih riječi kao što su Kupa, stodruga, izdaja, Novi Zagreb, i hladnoća. Ako mene pitate i više nego dovoljno. Ono što se događalo sa mnom i meni tih 20-godina poslije je čisti bonus.

A nekako je za taj 12. mjesec suđeno da obiluje zanimljivim obljetnicama u mom životu i nažalost ne uvijek baš toliko sjajnim uspomena. Recimo, prije koji dan je bila 10-godišnjica napada na Močvaru, gdje sam sudjelovao, naravno ponovo na strani napadnutih. Ima li neka bitka u kojoj ja neću biti na strani onih koji dobiju po piksi? Uglavnom, mirno smo gledali film o Milku Đurovskom i posljednjoj reprezentaciji bivše države, a skupini nezadovoljnih skinjara to nije bilo dovoljno patriotski i shvatili su to kao provokaciju, pa su upali u Močvaru, razbili svijetla, polupali stolice, flaše i nekoliko glava promatrača. I nestali na nasipu, bez da ih je itko ikad pokušao uloviti. No dobro, šta mi tu usred Zagreba, imamo gledat dokumentarne filmove o propalim fudbalerima, uostalom? Neki dan kad se povela rasprava o tome preko raznih foruma i fejsa, palo mi je na pamet ono krucijalno pitanje koje se na ovim prostorima tako često postavlja a glasi otprilike:" A gdje si bio 71, 91, 01..."
I koje obično postavljaju ljudi koji nisu nigdje bili, osim možda u špajzi.

Dobro je to pitanje zapravo, jer su sebi sadrži sve paradokse ovih prostora. Eto u prosincu 91 sam utvarao da branim domovinu, pustivši im da im pucaju po meni, kao što bi rekao Yossarian iz Kvake 22. A 01 sam mislio da branim svoja uvjerenja tako da gledam film koji hoću, o temi koja me zanima, u istoj toj "obranjenoj domovini" , ali sam ovaj put dozvolio da me tuku. Da domovina ne znači slobodu odavno znam, ali jer baš moram dobiti po glavi da bi mi se to dokazalo?

I znate što sam zaključio? U prosincu 2011 imam jedan puno jednostavniji plan- ja bih samo popio svoje pivo na miru. Znam da čak i to ovdje nije uvijek moguće obaviti toliko jednostavno, a kad bolje razmislim samo to sam htio i uvijek i posvuda, ali stvari se nekad naprosto ispriječe ispred tebe. Banijska šuma, četnici, prosutaški skinsi, Hrvati, Srbi, dušebrižnici, ovaj put molim vas htio bih da me ostavite na miru, ako je ikako moguće. Ja ja sam čak i 71, kao svaki pošteni jednogodišnjak rušio sistem iznutra -pasivnošću i tim oružjem se mislim koristiti i ove jubilarne 11. A prosinac je ionako umoran mjesec, otprilke kao trkač na 10.000 metara sa kraja kolone. Uredu, odradio je trku i to je neki uspjeh, ali na cilju je sav lipsao i nikakav, jedva diše i još mu nitko ne nosi cvijeće.

Dobro, možda bih ipak danas mogao upaliti svijeću, makar onu mirisnu, aromatičnu, njih bar imam. I to ne zahvaljući sebi, nego nekome kome je stalo, a kad pogledate stvari iz te perspektive onda je 20 dobivenih godina zapravo više nego solidan bonus, neki ga nažalost, nestali onog hladnog banijskog jutra, nisu dobili. Iz te perspektive uopće mi nije krivo što vani nije onako hladno kao prije 20 godine, nego su gotovo proljetne temperature i razvlači se sunce nad Zagrebom. Znao je Johnny što priča kao i uvijek. Zato sorry Amelie, nije da se posve ne sjećam rata, ali ga se ne sjećam više nego što je to potrebno, a to nije previše. Hladnoća i tama su uostalom samo riječi, dok ih ne osjetiš, a sunce godi starim kostima.

Post je objavljen 13.12.2011. u 11:00 sati.