Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mindbuilding

Marketing

O blogu i jednom divnom (blogo)prijateljstvu...

Moj život je stvarno nevjerojatan (a opet, upravo zbog te činjenice, toliko sličan svim drugima)
Bilo je zamršenih situacija koje su se razriješile nestvarno lako, praktički same od sebe, a onda s druge strane su se, već rješeni problemi i sretni epilozi, znali iznenada izobličiiti i eskalirati potpuno neočekivanim komplikacijama.
A tako je bilo i s ljudima - dolazili su i odlazili, slijedeći neke tajnovite uzorke i puteve, i noseći sad darove radosti i sreće, sad kukavičja jaja tuge i razočarenja.
Kad sam se prije nekoliko godina otisnula u blogerske vode, nisam mogla naslutiti kamo će me one ponijeti. Početni nesigurni zaveslaji uskoro su me odveli na pučinu novih, potpuno neslućenih mogućnosti. Wow!!! Bila sam u prvo vrijeme poput djeteta koje je našlo škrinju sa zakopanim blagom. Širom otvorenih očiju otvarala sam postove, jedan za drugim, pomiješanih emocija i preplavljena šarenilom i bogatstvom te škrinje.
Najmaštovitiji dizajni, originalni nickovi, nevjerojatne životne priče, dojmljivi stilovi, prštavi humor, konstruktivne kritike, kreativna rješenja, fotografije koje oduzimaju dah, intima ogoljena do kostiju... Sva ta šarena duga postova i živih ljudi koji su ih pisali, a čijja sam lica samo mogla zamišljati, s vremenom su se pretvorili u slatku ovisnost koja je, uostalom, i jedan od glavnih preduvjeta da netko postane i ostane bloger. Nedostatci nadahnuća i volje za pisanjem, kraće i duže apstinencije, povremeni blogopametnjakovići, koji bolje od vas znaju o čemu ste htjeli pisati, pa čak i suša komentara... Sve sam to prošla, a ipak sam još tu.
To je dijelom i zbog toga što sam imala sreće iskoračiti iz virtualnog kruga komunikacije (slično kao što lik iz crtića iskoračuje iz televizora u dnevni boravak) i upoznati neke žive ljude, stvarne ljude od mesa i kostiju.
Počelo je s njezinim prvim komentarima koji su me dojmili pronicljivošću i vrckavošću. Obostrane posjete i komentari postali su pravilo puno prije no što smo jednog dana sasvim slučajno (izgleda da ne mogu pobjeći toj riječi) saznale da živimo u istom gradu. (!!!). Nakon toga je sve bio samo logičan slijed.
Naše prve kavice (zvale smo ih hedonističke: sa šlagom, čokoladnim preljevom i kikirikijem) uz neobavezno čavrljanje prerasle su s vremenom u intimne razgovore dviju prijateljica. Uživamo sve češće i redovitije u tom dijeljenju svojih tajni, u pričama o vlastitim planovima, strahovima i ludostima... Negdje putem spontano smo otpustile kočnice i jednostavno se predale užitku našeg druženja. I dok su nas sličnosti fascinirale, različitosti su bile poput začina bez kojega bi u svemu tome "falilo ono nešto".
I tako sam, eto, putujući bespućima stotina i stotina blogerskih stranica, nabasala upravo na njenu. Klupko se dalje samo odmatalo. Bez plana i bez namjere. Jednostavno se zakoturalno, a mi nismo mogle ništa drugo nego potrčati za njim.
Da, život nas svako-malo zaskoči iznenađenjem. A izlet u blogosferu je za mene bio i jest jedno prelijepo iznenađenje zapakovano u šarenu poklon-kutiju čije čari, nadam se, još uvijek nisam ni približno dokučila.

Ovaj post posvećujem mojoj dragoj Kinky cerek , svim svojim dragim blogoprijateljima s kojima se redovito čitam (ili s kojima sam se čitala), kao i svima onima s kojima ću prije ili kasnije tek ukrižati svoje puteve.






Post je objavljen 10.12.2011. u 14:32 sati.