Marketing
Razmišljam
Znam da je razmišljanje razmišljanje. Znam da je znanje znanje. Znam, jer radim svijesno time. To je nešto u meni; nešto što doživljavam. U počecima slijeda, moje sada znane svijesti, nije bilo naziva za osjećaje i osjete u meni. Oni su, jednostavno, bili. Koliko se sjećam, nije bilo ni spoznaje vanjskoga svijeta. Bili su osjeti i osjećaji koji su, nekako, nastajali. Agresivno su mi se nametale promjene, koje su poticale promjene moga stanja, koja su stvarala, često kao otpor, moje osjećaje i reakcije. Neznam kako, ni od kuda, mi to da tako sam reagirao. Kao da je to, ipak, od nekuda meni bilo. Još ni danas se ne odričem takova gledanja. Bilo je nastojanja da se odbaci taj pristup spontanosti i neznanja. Vanjski svijet diktirao je promjene, a sustav življenja meni srodnih bića, vodili me putevima naukovanja znanjem. Spontanost malog djeteta se učenjem trebala napuštati. Kao da sam se već rođen rađao novim načinom gledanja i razumijevanja. Kao da sam vođen nekim vanjskim svijetom, napuštao ljusku spontanosti i, nazovi tako, neznanja. Nastajao je tako, za mene, neki vanjski, uglavnom nepredvidljivi svijet. Ipak, nisam to samo tako prihvatio. Kako da odbacim nešto, što razumio nisam, nešto što me vodilo i mijenjalo. Ta bila je to moja stvarnost, moja Istina. Barem hvala, red bi bio reči. Da, ali kome, kada vanjski svijet ni poznavao nisam; svijet u kojem vladaju odnosi.
Nešto, ili netko, je u meni znao što i kako.
Eto, trudim se i danas, nakon podosta godina, prisjećati se tih vremena. Promatram i svoju dragu unučad. Oni su u stanju u kakovom sam nekada bio, a hvala Bogu petoro ih imam, razne starosti. Maleni ljudi! Kada spomenuh rođenje u svijet znanja, bio sam svijestan da to ne znači odbacivanje, nego kao promjena prioriteta u redu vrijednosti. Ono u meni nastavlja živjeti, ali svijest to sve više zanemaruje. Tako je kod mnogih ljudi, ali, kao i u ranim danima života, ono unutarnje povremeno spontano i snažno pokazije svoju prisutnost, čvrsto vezano uz osnovu moga postojanja.
I tako to moje 'unutarnje' ja komunicira sa 'vanjskim' svijetom. To je naučen način prenosom znanja, ali stalno, kod mene, pod kritičkim okom, što ga je moja svijest ustrojila.
... a pitanja me vode ...
Svijet u meni je 'pitanje' svijesti, a procesi su u vanjskom svijetu trajnošću promjena. Lako je vidjeti, da bi trebala tu biti neka granica 'unutarnjeg' i 'vanjskoga' svijeta. Po procesima, a oni prožimaju sve, te granice nema, a osjećaji i svijest su u svijetu mom unutarnjem. Tu je vrlo zanimljiv odnos.
Gledajući široko, granice ne postoje. Postoje materija i energija koje procesima mijenjaju odnose. Sve to je u zadanom slijedu. Energije se zbrajaju i oduzimaju, a materija se nagurava. Sve je to povezano. Ono što se smatra granicom u svijesti nekoj, pitanje je energije da se ona prevlada. Na taj način energija savladava svijest i to je odnos 'vanjskog' i 'unutarnjega' svijeta.
Tko tu ima prioritet i što je po Istini tako? Koliko sada vidim, oboje. Oboje, ali.
Vanjski svijet je svijet trajnih procesa i bez granica, pa čak i prema unutarnjem.
Unutarnji svijet je ograničen životnom osobnošću. Ja, odnosno mi, smo tako graničari.
Gdje je, uobičajeno, naša granica: granica do koje smatramo da jesmo? To je različito od svijesti do svijesti. Razlika je već u tome, što smatramo da jesmo. Moguće je prijateljsko ili neprijateljsko okruženje, naravno, po sudu onoga koji je unutar granica. Taj sud stvara kvalitetu života.
Vanjski svijet ne poznaje granice, pa djeluje preko njih. Pod vanjski mislim na onaj cjeloviti, van osobnosti i to bilo koje. U djelovanju promjena su moguće prepreke. U takovom slučaju, ako nije pružen drugi put, dolazi do akumuliranja energije do otklona prepreke. To je čest slučaj razvoja bolesti. Ako energija nema slobodan put kroz tijelo, ona ga rastače. To znači da djeluje na njega. Dobro je da energija slobodno prolazi i, eventualmo, da se usmjeri tamo gde je njeno djelovanje dobro. Tako se može zaustaviti negativan proces po neki život. Takav primjer pokazuje razvijeniju svijest, koja djeluje i van spomenutih granica.
Granica je najčešće pitanje svijesti, ili vanjskih sila. Dobra rješenja su u međusobnom djelovanju. Za to je potreban razvoj svijesti, jer nerazvijena stvara otpore tome.
Kada energija izvana nađe put preko granice, nerazvijena svijest se ne snalazi.
Gledam tako sve ovo što jest, što me čini, kako mogu, te načine nalaženja puta viđenja i njigovu valjanost. To ne znači da to tako sigurno je, ali da tako to vidim, da.
U svemu tome puno je novih pitanja. Na njih imam, kao odgovore, svoja viđenja, jer puno toga sam, onako, vidio, na svoj način. Gledanje je rezultat odnosa, pa je time relativno. A zar i misao nije relativna, mada se u nju upiremo zbog njene veće blizine jednoznačosti? I nju, u konačnosti, nizom kritika usaglašavamo. Mnoge teze budu odbacivane vremenom, jer ranije nije bilo prave i presudne kritike.
Često se mnoge od osnovnih istina ne mogu mislima postaviti. Takovo pitanje je: 'Tko smo?' Tome se prilazi sa raznih smjerova i dolazi se do polovičnih odgovora. Ustvari, mi nismo odgovor i ništa nije odgovor.
Ništa iz cjelovitosti postojanja, zamišljeno ne možemo izuzeti, jer time odmah stvaramo nebrojena pitanja.
Čovjek po svojoj prirodi traži odgovore. Kao da smo postali taoci misli i riječi. Možda su tu Aboridđini u prednosti pred ovom našom civilizacijom, ali ih ona upravo 'jede' i odnosi put zaborava. Povjesni ili, i viši sustav promjena, često eliminira istaknute vrijednosti. Tako mnoge tradicije zatomljuju prave vrijednosti.
Spomenuo sam, u prošlom postu, kako Bog nije u trećem licu, i da ću u ovom o tome. Istina je da Istinu doživljavamo svojom relativnošću. To su tako naše istine. Istina u svojoj cjelovitosti nije relativna, ali o takovoj nema misli ni odnosa. Ona nije ni u prvom licu tada i mije u licima nikakovim. Njoj se klanjam s ljubavlju. Ne pitajte me da vam kažem tko je Ona, jer vam mogu reči što je Ona za mene. I vi imate svoj odnos. Od mene za to osmjeh s ljubavlju ... :)
Post je objavljen 10.12.2011. u 08:20 sati.