Kako pustit prošlost?
Previše me proganja ono prošlo. Prošlo svršeno, da budem točna. Barem se čini da je svršeno, da je gotovo. U glavi mi se već neko vrijeme vrti pjesma, koju smatram tematskom pjesmom ovog razdoblja svog života, koja kaže „I used to rule the world, seas would rise when I gave the word, now in the morning I sleep alone, sweep the streets I used to own.“ Razmišljam kako je malo tužno i tinejdžersko-filmski da jedna 22-godišnja osoba tuguje za prošlim vremenima. Kao da više ne postoji sutra, budućnost, nego samo nostalgična sjećanja. Daleko od toga da nisam svjesna da postoji (ako Bog da) budućnost koja će se tek dogoditi i koja u sebi nosi nove uspjehe ili što god, ali kad stojiš u praznini, ne vidiš ništa od tog. Jedine slike koje razlikuju nešto od ničega – te praznine – su slike prošlosti. Te slike postanu prestvarne i na trenutak zaboraviš da više nisi tamo, i da ta prošlost više, tako reć, nije stvarna. Zatim se naglo vratiš u stvarnost, u prazninu, ili bolje – u svoj mali stan iz kojeg vidiš u tuđe prozore, i svi kao da nešto rade; kao da planiraju, ispunjavaju, kreću se; a ti sjediš uz prozor, fokusiran na tuđe prozore, leđima okrenut svojoj vlastitoj maloj stvarnosti. Kad se sve drugo čini tako puno bolje. Možda ne toliko bolje, koliko važnije. I odjednom, kao da je sve to što si ikad napravio, postigao, izgradio, kao da više ničeg od toga nema. Ne samo da nema, nego kao da nikad nije ni postojalo. Više ne znaš tko si. Sve stvari koje su te nekad definirale pred drugima, a i pred sobom samim, više nisu. Ljudi koji su te nekad zbog tih stvari poznavali, sad te više ne poznaju, ili te možda ne žele poznavat, jer više nisi u korak s njihovim idejama. Gdje gledat tad?
Kako iz sjećanja izvući najbolje, i ne zarobit se u njih, u trenucima kad se čini da su ti sjećanja jedina stvarnost? Kako se redefinirat kad ne želiš pustit, ili ne znaš kako, i kad se nalaziš u nečemu poput vakuma? Kako je moguće usudit se okrenut leđa prošlosti i vjerovat da će, iako ne vidiš nikakve uspjehe u sebi, ni vrijednosti, ova neobećavajuća praznina otkrit smisao kad se suočiš s njom?
Post je objavljen 10.12.2011. u 01:58 sati.