Lako mi je
sklapati stihove,
na jednostavni karakter.
Prepustiti se
kanalizaciji s viših sfera postojanja,
dati drugima da tipkaju za mene.
Kad dođe u knap
da napišem pjesmu o tebi
sve pjesničke fore su istrošene….
Nema slova,
nema muljanja.
Nema starih trikova.
Spoznaja
da stvarno moram
nadmašiti sebe barem upola
koliko ti nadmašuješ život i svemir
nepojmljivo je
gotovo iracionalno…
Tko si ti?
Kad me tako izbacuješ iz takta,
mene
neizbacivoga,
neprobavljivoga,
mene foliranta
ustrtarenoga bez maski.
Post je objavljen 06.12.2011. u 22:47 sati.