Marketing
Priča o (najmanje) dvije Hrvatske. A i Smoje krepaje od smija
Nije bilo lako odabrati TU jednu sliku koja sumira izbore u Hrvatskoj 2011.
Jutro poslije... i onaj tko se nije probudio mamuran, bilo opijen trijumfalizmom bilo zbog utapanja tuge gubitnika, probudio se barem s junačkom glavoboljom zbog ovog iznenadnog prodora toplog afričkog zraka na pragu europske zime.
Na stranu dobar osjećaj koji izaziva pogled na fotografije pokislih lica HDZ-ovaca, s njim se, odnekud iz dna leđa, uspinje i ledeni osjećaj jeze zbog načina na koji ta političko-interesna zajednica doživljava poraz na parlamentarnim izborima kao veličanstvenu političku pobjedu glede i unatoč.
Gubitnički govor Jadranke Kosor, koji će po uglednim stručnjacima, ući u anale političke gluposti, samo je još jednom produbio jaz između normalnih i onih drugih, kao što je još jednom i dao odgovor na pitanje: Pa kako ih nije sram?.
Teško da ima stida i srama, barem djelomičnog kajanja ili mrvice poniznosti u glavi šefice stranke, koja je opet počela pokazivati, ne samo da je stranka opasnih namjera, nego i da živi u potpuno paralelnom svemiru od onog u kojem prebivaju razum i ljudskost.
Njima su za poraz krivi svi, od medija – za koje valjda misle da su još uvijek lutke na koncu njihove središnjice, do birača koji nisu shvatili koliku opasnost predstavlja izbor 'crvenih'. Jedinu opasnost koju pošteni čovjek vidi sa strane je zapravo opasnost da se velika većina te središnjice pridruži bivšem šefu u Remetincu i prije nego što je mislila.
Na stranu idiotska floskula kojom se hrane da su izbori bili teži nego ikad. Frišku figu, reklo bi se. Izbor je bio lakši no ikad. S jedne strane imaš kriminalnu organizaciju ogrezlu u korupciji s rukama u pekmezu do ramena... čiji je bivši šef, koji im i jest priskrbio pobjedu na prošlim izborima, u međuvremenu utamničen bez previše izgleda da dokaže suprotno, dok je vlast svojoj miljenici prenio na način na koji je Franjo Tahi ostavljao zagorske posjede prvorođenom sinu. Uz to imaš i zaista veliku gomilu dokaznog materijala o kriminalnim radnjama i korupciji bez dna, a s druge strane te čeka trezvena poruka da neće biti lako i da će trebati podnijeti žrtve za opće dobro.
Ova trećina koja uporno glasa za HDZ je ona trećina kupljenih povlasticama, statusima i primanjima koja premašuju mogućnosti ove osiromašene i opljačkane države pa je logično da su se trudili zadržati status quo, jer njima je osobno dobro, a ostali mogu pocrkati od besparice i besposlice.
Čestitosti u HDZ-a k'o u kiti kostiju
Kako je odmah po završetku tog veličanstvenog predizbornog (WTF?!?!) govora na proglašenju djelomičnih rezultata izbora komentirao jedan medij, 'da bi se čestitalo pobjednicima najprije treba sam biti čestit, a toga u HDZ-u nema'.
Iz perspektive današnje južine i gotovo dovršenog brojanja glasačkih listića, jasnije vidim da kod njih najviše ima okorjelog staljinizma. Neprijateljima unutarnjima, kad se već vanjski ovaj put nisu petljali u naš predizborni proces, i dalje rastu rogovi i kljove, a samo samo zbog toga što to zločesti mediji prešućuju, jadni, zavedeni narod ne zna koliko ti krvoloci male djece svakodnevno smažu za doručak.
S obzirom na kontrolirano političko podrijetlo velike većine njihovih članova, nije ni čudno da su danas bliži Komunističkoj partiji SSSR-a iz 1936. nego realnosti na kraju 2011. Realnosti koju, ruku na srce, nisu sami kreirali. Velika je tu ekonomska 'pomoć' došla izvana, a po svemu sudeći stiže nam i drugi udarni val recesijskog tsunamija, za kojeg oni, istina, nisu krivi, ali da se nije dogodio još bismo uvijek farbali tunele po milijun kuna po metru, rasprodavali INE i Plive, bacajući narodu financijske mrvice kako bi pomislio da mu, ako mu već baš i nije dobro, barem nije loše.
No, da nas je upravo njihova vlast koštala po milijardu dolara godišnje, danas više nitko ne dovodi u pitanje. Tek neki trezveniji sporadično upozoravaju da još niti ne znamo koliko je to zapravo bilo, nagovještavajući da bi se opljačkani novac po godini mandata mogao i povećati.
Slušajući taj govor šefice ZO nametnula mi se slika njihovog budućeg djelovanja: oni ustraju na svome – jer im jednostavna činjenica da im fali veliki dio mozga ne dopušta drugačije (kako kada biste se izluđivali činjenicom što daltonist ne vidi crveno na semaforu – ne vidi, sjeban mu je dio mozga koji obrađuje te informacije) – neprestano blesavim argumentima odugovlače vrijeme za nužne promjene i malo po malo zauzimaju mjesto predvodnika nezadovoljnih koji sve glasnije traže prijevremene izbore. Mulj u kojem su ostavili zemlju osigurava pristojnu bazu ojađenih koji će ovaj put na ulice lakše no ikada.
Jer ako netko misli da Milanović i ekipa imaju čarobni štapić kojim će od sutra napuniti naše novčanike, onda je i ovaj put trebao glasati za HDZ. Situacija je gadna i bit će još gadnija. Pogotovo ako će imati muda i početi otpuštati nagomilanu vojsku odanih poslušnika po državnoj upravi. A znamo da je taj sektor u principu najglasniji, najbolje organiziran (što i ne čudi s obzirom na nasušnu potrebu čuvanja stečenih prava i pozicija) i glavom još uvijek u staljinizmu, gdje je birokracija gospodar svakodnevnog života prosječnog građanina, a ne usluga koju taj građanin plaća iz sve mukotrpnije zarađene crkavice.
Oni, kojima se toliko gadi tuđa borba za vlast, u sljedećem razdoblju neće raditi ništa drugo nego se natjecati za tu istu vlast koju drugima nabijaju na nos. Mislite da će itko od njihovih uvaženih zastupnika konstruktivno dosprinositi nužnim promjenama na političkom, gospodarskom ili društvenom planu? Destrukcija, častohleplje i neograničena moć su temelj njihovog djelovanja od jarunske barake. Tako i u vijeke vjekova.
I sada stranka koja se svesrdno trudila zajebat' sve što se zajebati dalo, umjesto ponizne isprike građanima i preuzimanja političke odgovornosti za stanje u koje su doveli i u kojem ostavljaju državu, napada medije i sve koji misle drugačije, maše kvrgavim proročkim prstom i samozadovoljno u porazu vidi pobjedu.
Ali, kao što rekoh, fali tu dio mozga u kojem se odvijaju više mentalne funkcije.
Zato mi ledeni jezičci gmižu uz kičmicu. Jer pored sebe vidim prapovijesnu zvijer koja odbija evoluirati, probuditi se u sadašnjost i zagledati se u budućnost. Vidim zvijer čije je ponašanje zbog toga sve manje predvidljivo i koja će me iz čistog mira rastrgati, samo zato jer joj je tako došlo.
Smoje bi krepa od smija
Od ostalih opservacija, vrijedi izdvojiti sada već neupitnu činjenicu da onaj koji s vragom tikve sadi... nestaje s političke scene na duže ili kraće vrijeme. Dovoljno je pogledati HSLS, koji nakon 'povijesnog razlaza' s SDP-om i nakon plodonosnog (vidi: Čehok >> Remetinec) koaliranja s HDZ-om nije uspio dohvatiti nijedan mandat.
Ista je stvar s HSP-om koji je u kampanji milijardu puta ponovio očito nedovoljno motivirajuće 'Ne-U-EU'. Mislim, stranka čije se djelovanje iscrpljuje u toj jednoj jedinoj i za hrvatske građane trenutno totpuno nebitnoj točki nema ni što tražiti u parlamentu.
To se dogodilo i HSS-u, koji su toliki politički anakronizam, s čelnicima koji su osvjedočeni debili, da bolje nisu ni zaslužili.
HDSSB je također entitet iz paralelnog svemira kojim upravlja ratni zločinac sa sjedištem u zatvoru u drugoj zemlji. Ni time se ne isplati zamarati. Osim što vrijedi unaprijed zaključiti da će upravo njihovo političko djelovanje dovesti do još radikalnije izolacije istoka Hrvatske. Bilo je dovoljno vidjeti tu četu Glavaševih pionira kako stoje mirno, kako im se čelo žari i vjeđe pote na čitanje riječi ohrabrenja, koje im je telefonski izdiktirao veliki šef iz uzništva.
Neću se previše baviti ni slučajem Lesar / Laburisti jer je njihov uspjeh logična posljedica neupitne vještine javnog nastupa šefa stranke i teške socijalne situacije u kojima stranke 'radničkog' predznaka uvijek imaju veće šanse i više simpatizera nego u dobra vremena kad se biračima baš i ne da previše eksprimentirati s novim licima na političkoj sceni.
Od tih novih lica, koje je toliko novo da nam već izlazi na uši, izdvaja se ono Milana Bandića, još jedne ljudske, moralne i političke veličine koja nije imala snage ni dočekati objavu privremenih rezultata u vlastitom stožeru nego je grcajući u suzama otrčala kući tražeći majčine skute. Teško je zaključiti s kojeg je planeta taj lik, ali navodno mu je susjed Jura iz Treće Galaksije.
No, zato je jedno drugo novo lice spasilo obraz Splita. Jer da su u Sabor ušli samo braco & seka bez don Ivana Grubišića, 'normalni' dio Hrvatske bi se opet imao razloga pitati oli su ovi Spljećani opet popizdili.
Ovako lijepo, uz redikula i nakazu, u Zagreb šalju i don Ivana s kolegom s liste. Pravda je, reklo bi se, donekle zadovoljena, a Smoje opet krepaje od smija... Majko mila, ludega li svita! Šizofrena podjela Hrvatske na normalne i nenormalne, na one s onog svijeta i one s nogama koliko-toliko na zemlji, na 'sjever' i 'jug', na istok i zapad, na razvijene i zapostavljene, na šaćicu obogaćenih i armiju osiromašenih, na naše i njihove... kondenzirana je u jednom gradu, možda u jednom od najljepših, ali koje s pravom nosi i titulu jednog od najluđih mjesta na svijetu.
I nek' onda netko kaže da ne postoji vlaška/seljačka i građanska Hrvatska. Pitanje je samo koliko dugo je pristojno čekati prije nego ovi normani pogube živce i počnu ove lude bacati u vodu :-)
Post je objavljen 05.12.2011. u 13:09 sati.