Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/11

Marketing

Lik Ivana

Na drugu nedjelju došašća evanđelist Marko predstavlja nam Ivana Krstitelja, Isusova preteču. Pogledajmo malo Ivanov život od rođenja. Kad se Ivan rodio, odigrali su se čudesni događaji – pokazao se znak koji je s jedne stra¬ne zbunio, a s druge zadivio nazočne koji su upitali: »Što će biti od toga djeteta?«, i zatim rekli: »Uistinu, ruka Božja bijaše s njime!«
O svojem rođenju kao čudesnom događaju ima pravo razmišljati svaki čovjek: onaj koji je već zagazio u zrele ili staračke godine, kao i onaj pred kojim se život tek otvara kao nepoznanica. Kad razmišljamo o svojem rođenju, možda ne možemo otkriti nekakav poseban znak koji se dogodio i koji bi svratio pozornost roditelja, rođaka i prijatelja na nas i našu budućnost. Ipak, naše rođenje nije tek hirovita avantura kromosoma – postojimo zato jer nas Bog voli i hoće. On je svakoga od nas pozvao u život i sa svakim od nas ima svoj plan. Daje nam talente i povjerava nam zadaće. Svatko od nas je »pozvan od krila majčina« i svakoga od nas Bog je »imenovao od utrobe majčine«. Pitanje koje su po¬stavljali svi koji su u Gorju Judejskom čuli za događaje veza-ne uz Ivanovo rođenje, »Što će biti od toga djeteta?«, isto je pitanje koje su si postavljali i naši roditelji čekajući nas i s ljubavlju nas primajući, pa čak i ako smo, možda i za njih same, došli neočekivano.
I kao što je Ivan imao sreću da još u utrobi svoje majke Elizabete doživi susret s Isusom, tako se i čas našega krštenja pretvorio u čudesan susret koji je posve sličan čudesnosti susreta između Isusa i Ivana dok su još bili u utrobama svojih majki, čak ga i nadmašuje. Krštenjem je naš život zadobio i obilje¬žje nebeskog događaja. U krizmi se mi kršćani napunimo Duha Svetoga da se po nama vrše djela Božja i da Bog po nama očituje svoja djela.
U svojem rođenju i životu treba vidjeti Boga jer svaki rođeni čovjek je iz Božje ruke i u Božjoj je ruci. Zato treba vidjeti i ono Božje u osobnom, ali i u našem zajedničkom životu – treba vidjeti Božju ruku! Bog ima svoj plan sa svakim čovjekom, kao što ga je imao i s Ivanom Krstiteljem.
»Što li će biti od ovoga djeteta?« Svi si možemo postaviti pitanje: »Što je od nas postalo?« Ostvarujemo li Božji plan? Jesmo li postali opipljiv i vidljiv izraz Božje milosti i Božje blizine ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo?
Ivan, premda pozvan od krila majčina, ostao je ponizan i nije se držao samodostatnim, važnim, spasiteljem i mesijom. Znamo da je »rastao i duhom jačao«. Boraveći »u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom«, napredovao je i ra¬dio na sebi.
Nije nam dopušteno gubiti vrijeme, mogućnosti i sposobnosti. Ma koliko bili posebni, sposobni i čestiti, pozvani smo raditi na sebi, usavršavati sebe, svoje sposobnosti i svoje vrline. Pozvani smo ozbiljno se truditi, na vlastito dobro i na dobro ljudi oko nas umnažati i iskorištavati svoje sposobnosti i darove. Ma koli¬ko bili dobri, pozvani smo biti savršeniji i rasti u mudrosti i milosti. Jer svaki čovjek, makar bio i čudo od djeteta po¬put Ivana, jednoga dana prestaje biti dijete. I ako ne napreduje, kad prestane biti dijete, ostaje tek čudo lijenosti, neodgovornosti i neiskorištene mogućnosti. Tako ono što je moglo biti poticaj i razlog za slavljenje Boga, postaje razlog za pod¬smijeh.
Biti Božji čovjek poput Ivana, vjerovati u Boga i biti zagledan u njega znači zalagati se za drugoga i ljubiti drugoga čovjeka. Vjerovati u Boga znači živjeti i graditi ozračje spremnosti na žrtvu i ljubavi prema drugom čovjeku.
U današnjem evanđelju Ivan Krstitelj kaže da iza njega dolazi netko kome on nije dostojan »odriješiti remenje na obući«; on sam za sebe tvrdi da nije mesija. I zato je najveći koji je rođen od žene. Njegova je veličina u tome što je, radi Boga, spreman staviti se u službu drugoga. Ivan svjedoči o važnosti odbacivanja duha konkurencije i duha isključivosti: nije doživljavao Isusa kao svojega konkurenta koji bi ga ugrozio. Štoviše, on za sebe kaže da se treba umanjivati, te da Isus treba rasti. Ivan je velik upravo po tome. Tko se, srca otvorena Gospodinu, ne boji za svoj ugled; tko nije zavidan, nego se raduje tuđem uspjehu; tko je slobodan od svojega kuta gledanja, slobodan od svojih rezultata, zasluga i uspjeha; tko se ne boji razlika, nego je za njih otvoren – taj dopušta da ga drugi obogate onim što u sebi nose, te takva osoba raste i omogućuje i rast društva i svojih bližnjih. Osoba otvorena za druge, skromna i ponizna, uvijek je pravo bogatstvo u svojoj sredini, iznimno je vrijedna i dragocjena. Velik čovjek nikada nije ohol, nego skroman i ponizan čovjek.
Došašće je vrijeme pomirenja s Bogom po sakramentu ispovijedi, vrijeme molitve, sabranosti, vrijeme iščekivanja, stvaranja odluke za Isusa, u kojem i preko kojeg Bog spasonosno djeluje u ovom svijetu. To je milosno vrijeme, vrijeme darovano od Boga.



Post je objavljen 03.12.2011. u 17:01 sati.