I Lonely Planet i Bradt slažu se u jednome - Encarnacion nazivaju biserom Juga. Možda malo pretjeruju, ali ne puno. Encarnacion je zaista jedan vrlo ugodan grad, nakon pet i pol sati tandrkanja u busu kojem je davno odzvonilo. Bez obzira i na prokletu vrućinu i vlagu koja je ovdje zbog blizine rijeke Parane još nesnošljivija. Znoj se u tisućama kapi slijeva niz svaki dio mog tijela, od proćelave glave do žuljevima izranjavanih stopala. Neprestano sam mokar, a na taj znoj vežu se čestice prašine koju podižu automobili, motori pa i sami pješaci sa svakim svojim korakom.
"Nije padalo već neko vrijeme. Očekujemo kišu da malo spusti tu prašinu. Jesi vidio koliko je ima?", kaže mi ekstraljubazna vlasnica malog obiteljskog hotela Germano.
"Da. Teško ju je ne primijetiti...", teško se ne složiti s njom. Ona, čini se japanskog porijekla, može biti potomak onih Japanaca koji su se doseljavali u ovaj dio Paragvaja tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Da, vjerovali ili ne. Japanci su emigrirali u vrući, vlažni i prašnjavi Paragvaj. Netko me je nedavno pitao znam li gdje ima najviše Japanaca izvan Japana. Rekao sam da ne znam. U Brazilu, uslijedio je odgovor. Ta me informacija ostavila zabezeknutog jer bih uvijek prije pikirao na Peru. A evo Japanaca i u Paragvaju.
Encarnacion je tipičan američki grad rastera, ulice prate brežuljkastu konfiguraciju terena, a omeđene su niskogradnjom, gdje nema nikakve tipizacije, a opet sve izgleda nekako divlje pintoreskno. Glavnu ulicu s jedne i druge strane prate natkriveni pločnici što djelomično umanjuje osjećaj vrućine i vlage. Jer čim se makneš s direktnog sunca, puno je ugodnije. S izuzetkom prašine, ulice su čiste. I čini se da su stanovnici Encarnaciona nešto dobrostojećiji jer se u prosjeku voze noviji automobili, mnogi od njih terenci.
Na glavnom trgu Plaza de Armas termometar pokazuje 35 Celzijaca u šest popodne. Na to treba dodati vlagu. Kombinacija je zaista katastrofalna.
Spuštam se prema rijeci Parani ne bih li ondje uhvatio kakav povjetarac. Sa svojih četiri tisuće kilometara dužine Parana je jedna od najdužih rijeka Južne Amerike i na potezu kod Encarnaciona široka je čak kilometar i pol. Na drugoj je obali Argentina. Uzdižu se visoki neboderi Posadasa koji, u usporedbi s niskogradnjom Encarnaciona, daju Posadasu dojam modernizma, superiornosti, istovremeno pružajući sliku urbane džungle. Prizor je sličan onome kada iz New Jerseya promatraš nebodere Manhattana. Samo što su neboderi Posadasa još dalje. No, vjetra svejedno nema. Za razliku od Asunciona gdje je uvijek puhalo s rijeke Paragvaj, u Encarnacionu zrak miruje kao što miruje površina blatnjave Parane. Uz rijeku mnogi džogiraju i ja im skidam kapu. Kao i radnicima koji po ovoj nesnosnoj vrućini uređuju novu šetnicu uz obalu rijeke, a na jednom mjestu nasipavaju pijesak i stvaraju plažu. Samo se nadam da će blizu biti nekakav bazen ili barem tuš jer kupanje u Parani je daleko od preporučljivog.
Dan kasnije vrućina još uvijek stanuje u Encarnacionu i čitavom južnom Paragvaju. No dan je osvanuo s nešto oblaka pa se sunce na trenutak sakrije iza njih na oduševljenje svih živih duša. Dovoljno je da sunca nema samo minutu dvije i već se bolje diše.
Nisam ni sjeo u stariji minibus za Trinidad, a on nije ni krenuo, već su unutra prodavači hrane i
i pića.
"Agua. Gaseosa. Chipa.", ori se u minibusu i okolo njega. Voda, gazirana pića, chipa.
Uzimam jednu chipu. To je tradicionalni snack Paragvaja u obliku malih peciva gdje se u tijesto direktno umijesi sir i onda se ispeče kao što se peče kruh. Rezultat je lagano slano pecivo, odlično za doručak, marendu, večeru i najbolje kada si na putu, a želudac traži da nešto ubaciš u njega. Chipa je vrlo jeftina - jedan komad dođe samo 1000 guaranija ili oko kunu i trideset lipa i čini se da je cijena kod svih prodavača ujednačena. A ovdje na jugu kažu da spravljaju najbolje chipe. Uvjeren sam da to isto za sebe govore i oni sa sjevera.
Još jedan specijalitet Paragvaja je tzv. sopa paraguaya. Eh, kako sam se tu zajebao u Asuncionu kada sam u Lido-baru naručio jednu supu i jedan komad kruha ne bih li ga umakao u nju. Preda mnom se za pet minuta našlo pecivo i komad nekakve suhe pite.
"Što je to? Que es?", priupitao sam konobaricu.
"Sopa paraguaya.", odgovori mi ona.
Sopa na španjolskom znači juha. U Južnoj Americi juha se još češće provodi kao caldo. Ali nikako mi nije jasno kako sopa paraguaya može biti suha pita?!
Ubrzo sam dobio odgovor:
"Sopa paraguaya nastala je kao pogreška kuharice predsjednika Carlosa Antonia Lopeza koji se zaželio malo kukuruzne juhe. Međutim, kuharica se malo zaigrala s kukuruzom i juha je postala pregusta. Da ju ne bi bacila, smjesu je stavila u kalup i u pećnicu i tako je nastala nejušna sopa paraguaya."
Osim kukuruza ima u toj smjesi i luka i jaja i svinjske masti, a rezultat je jedno presuho i okusnim pupoljcima pomalo indiferentno jelo za kojim neću plakati ako ga ponovno ne probam.
Do Trinidada je 28 kilometara. Sunce se još uvijek igra mačke i miša s oblacima i dok je iza oblaka, ugodno je, a čim proviri postaje opet užasno vruće. A među ruševinama Trinidada hlad je minimalan.
Tijekom 17. i 18. stoljeća isusovci su, poput franjevaca, gradili svoje redukcije ili misije u tromeđi današnjih Paragvaja, Argentine i Brazila. One argentinske i brazilske daleko su posjećenije, dok kod ovih paragvajskih zaista imaš osjećaj da su te ruševine tu samo za tebe. Puno je lakše maštati, osluškujući pjev ptica među ruševinama, nego laktariti se s tisućama drugih posjetitelja. Jer u Paragvaju stranci su čini se rijetka pojava, a u Trinidadu sam veći dio vremena sam samcat.
Sve isusovačke redukcije imaju manje više isti plan: oko velikog četvrtastog glavnog trga s tri strane nalaze se tzv. casas de los indios ili kuće Indijanaca, jednostavne prostorije pet sa pet otvorene kolonadama prema trgu, a s četvrte strane nalazi se glavna crkva, najčešće najmonumentalnija građevina svake redukcije. Uz crkvu nalazi se zvonik, odvojen od nje. S jedne strane crkve je groblje, iza su polja i voćnjaci, a s druge strane crkvu zatvaraju građevine tzv. colegija, koje nisu nužno bile samo škola, već i rezidencija svećenika, gostinjske prostorije i razne radionice.
Nažalost, malo se sačuvalo danas od tih redukcija koje su u svoje vrijeme bili prekrasni primjerci arhitekture i skulpture. Danas se u Trinidadu ta nekadašnja veličanstvenost može primijetiti na ponekim očuvanim reljefima i rjeđe kipovima koji još uvijek krase ruševine. Isusovci su protjerani 1768. godine. Slična sudbina ih je posvuda snašla. Trinidad je prešao u ruke franjevaca, ali zbog poroznosti kamena, što je iznimno otegotna okolnost u tropskom podneblju, krenulo je njegovo urušavanje.
Hodam desetak minuta do glavne ceste gdje bih trebao pronaći prijevoz do dvanaest kilometara udaljenog Jesusa, još jedne isusovačke redukcije, koji je zajedno s Trinidadom 1993. godine stavljen pod zaštitu UNESCO-a. Na benzinskoj stanici odmah mi u oči upada vjerovatno najstariji bus kojeg sam u životu vidio i ne sam to, kojim ću se vjerovatno i provozati.
"1969.! Tada su ga napravili!", govori mi čiča od kojih sedamdesetak godina, ponosni vlasnik tog oldtimera. Gledam oznaku na prednjoj strani busa. Mercedes.
"Svi me pitaju što je to? Koliko je star?", nastavlja čiča i nastavlja: "A onda ga krenu fotografirati. I mene žele fotografirati za volanom.". Pa i ja fotografiram tog čiču za volanom dok vozi kao dokaz da to čudo uopće može još voziti. Čak mu se i vrata još uvijek otvaraju pritiskom na gumb pokraj volana!
Kaže da ga namjerava prodati i kupiti novi. Šteta. Jer ovo se rijetko viđa.
Put do Jesusa je novoasfaltiran, ali ovom čudu je to posve beznačajna stvar jer i uz asfalt, ne može potegnuti više od 20-30 na sat. Uz grmljavinu motora, sličnu onoj traktora. Pejzaž u ovom dijelu Paragvaja je prekrasan. Rekao bih najljepši koji sam dosad vidio u ovoj zemlji. Zelenilo dokle pogled seže. Mora da ovdje u ostatku godine dosta kiši pa se trava i drveće napiju dovoljno vode. A iznenađujuće je da unatoč suncu, nigdje nema spaljene zemlje. Sve izgleda svježe i idilično. Zeleni brežuljci gdje se pašnjaci sa stokom izmjenjuju sa šumama. Osim stočarstva ovdje se ljudi bave i poljoprivredom jer je i mnogo pedantno obrađenih polja. Ima tu kukuruza, suncokreta, nešto nižih kultura, za koje ovako iz daljine ne mogu sa sigurnošću reći što bi bile, moguće krumpir ili rajčice. Kada ne bi bilo ove vrućine, mogao bih vrlo lako zaboraviti da sam u Paragvaju i pomisliti na Irsku. Ima tu malo i vizure naše Like. Bilo kako bilo, ovakav pejzaž ovdje na jugu Paragvaja nisam očekivao.
Za razliku od Trinidada, Jesus nikada nije bio do kraja izgrađen. S obzirom da su isusovci ovdje došli svega deset godina prije nego li su bili protjerani iz Paragvaja, samo se naziru konture jedne isusovačke redukcije. Glavni je trg jedna velika travnata površina koja je tek s jedne strane zatvorena tzv. indijanskim kućama, a crkva primjerice nikada nije ni dobila krov. Njeni zidovi su se, međutim, zbog korištenja trajnijeg materijala odlično sačuvali do danas, ali nedostaje tu one plastike koju ima Trinidad. Ipak, Jesus je ne samo puno manji od Trinidada, već i puno intimniji. I opet ga imam samo za sebe. Dobio sam službenu informaciju da tjedno Trinidad posjećuje oko tisuću posjetitelja, a Jesus njih samo sto. No, po svemu sudeći čini se da su i te brojke prenapuhane. Ono što je kod Jesusa posebno je i sam položaj ruševina na vrhu brežuljka, na najvišoj točki sela kojeg čini nekoliko prizemnica uz par ulica, posve uspavano u ovu srijedu da bi čovjek pomislio da je nedjelja. Tek nekoliko bosonogih i prašnjavih klinaca trčkara uokolo. S brežuljka na kojem su ruševine pruža se pak još jedan od onih prekrasnih pogleda na zelene pašnjake, polja i šume.
Sredinom dana naglo se digao jak vjetar koji je počeo dizati svu onu prašinu. Ravno u moje oči. Razmišljam da sam za Paragvaj mogao uzeti one svoje plivačke naočale koje imam negdje doma zagubljene u nekoj od ladica. Nebo je iznad ruševina naglo postalo sivo, a nebo u daljini, iznad onih zelenih polja, paraju već munje. Na licu osjećam prve kapi kiše.
"Mogla bi padati kiša.", kaže mi čiča, vozač oldtimer busa na povratku iz Jesusa: "Već neko vrijeme nije padala, a obično prije kiše postaje sparno kao što je bilo proteklih dana.".
No, od kiše ipak ništa. Negdje u daljini je moralo padati, ali danas je kiša ipak zaobišla Jesus, Trinidad i Enarnacion. No, ipak se temperatura naglo spustila za desetak, a možda i više, stupnjeva pa je večernja šetnja Encarnacionom sada zaista ugodna. Ovo je već temperatura po mom guštu.
Jedna stvar koju ne volim u Paragvaju je hrana. Da se razumijemo - volim paragvajsku hranu toliko da ju istodobno i ne volim. Jeftina je, porcije su velike, a poput svojih susjeda Argentinaca, Urugvajaca, Brazilaca i Čileanaca, i Paragvajci su pravi mesojedi. Natpisi 'parrillada' i 'churasqueria' na svakom su koraku. A ja volim meso. Zapravo, previše volim meso. I dok se po tko zna koji put šopam mesom s roštilja u Arturu, jednom od boljih, a opet super jeftinih restorana u Encarnacionu, glava mi je puna misli da bih možda trebao što prije doma jer ako nastavim ovako, postat ću vrlo lako stokilaš. Jer ovom se mesu teško oduprijeti. I još kada se sjetim da slijede Argentina, Brazil, Urugvaj i Čile i još skoro dva mjeseca putovanja po tom mesožderskom raju. Loše mi se piše. Pogotovo jer sam već došao u Južnu Ameriku s kojom kilom viška i koliko god dnevno izgubim kalorija na hodanju i znojenju, toliko ih dvostruko još unesem u organizam.
Prvi prosinac. Kako vrijeme brzo prolazi. Kao da sam jučer slavio Novu godinu 2011. u Bangkoku. Jutro prvog prosinca u Encarnacionu donijelo je znatno nižu temperaturu. Za deset do petnaest stupnjeva. Sunce je još uvijek tu, ali nema one sparine. A i vjetar puše. Dovoljno da lokalni žitelji izvuku svoje majice dugih rukava iz svojih ormara i paradiraju u njima po gradu. Neki čak imaju i flis na sebi. Ako ovako reagiraju na 20-25 stupnjeva, kako bi onda samo reagirali na 0, -1, -2...?! Kažu mi da je najniža temperatura ovdje zimi oko 5 Celzijaca, a snijega nisu vidjeli već tridesetak godina. Hvala Bogu jer ovi bi se smrzli dok si rekao keks.
Danas napuštam Paragvaj. Volio bih da mogu ostati duže, ali put me vodi dalje i ima još puno toga za posjetiti na ovom putovanju, a vrijeme neprestano teče. No, prije nego se pozdravim s Paragvajem, odlazim još jedanput Rutom 6 prema Trinidadu i Jesusu, ali danas i puno dalje. Cijelim putem slike brežuljaka s pašnjacima, poljima i šumama izmjenjuju se pred mojim očima. Bus ulazi i izlazi iz naselja poput Hohenau, Obligado i naposljetku Bella Vista. Ova su naselja poznata pod skupnim imenom Colonias Unidas, a riječ je o naseljima koja su osnovali njemački došljaci. Već sam u Encarnacionu naišao na počasni konzulat Njemačke. Pa onda Centro Cultural Paraguayo Aleman. Ovdje u kolonijama njemačkih imena je sve više, kao što i lica sve više poprimaju onaj švapski izgled. Za razliku od Argentine gdje se dosta Nijemaca nacista naselilo nakon Drugog svjetskog rata, Nijemci su u Paragvaj došli mnogo ranije, tijekom 19. stoljeća ili početkom 20., a najkasnije nakon Prvog svjetskog rata. Danas su to uglavnom dobrostojeće zajednice koje održavaju vezu sa svojim korijenima. Osim Nijemaca, ovdje u južnom Paragvaju je dosta i japanskih kolonija poput Fujija, Frama ili La Paza pa se uz Rutu 6 može vidjeti i mnogo kosookih lica. Doduše crnije i prašnjavije puti od one prosječnog Japanca, ali svejedno su kosooki. Pomalo neobično. A i ono što sam pretpostavio ranije, pokazalo se točnim. Danas kada sam odlazio iz hotela Germano, moja ljubazna domaćica zahvalila mi jednostavno: "Arigato!".
Bella Vista je tipičan grad Colonias Unidas gdje Ruta 6 prolazi kroz cijelu dužinu grada, a osim nje tu su još dvije sporedne ulice. Jedna od njih vodi prema Pajaritu, tvornici yerba mate, nacionalnoj opsesiji Paragvajaca, ali i Argentinaca, Brazilaca i Urugvajaca. Otkad sam došao u Paragvaj, od prvog dana u Asuncionu, ni na trenutak nisam mogao pobjeći od yerba mate. Termosice s vodom i bombillu, posebnu vrstu čaše sa žlicom koja je ujedno i slamka, viđaju se na posve neobičnim mjestima, primjerice dok džogiraju jednom rukom umjesto boce vode pridržavaju termosicu s yerba mate. S termosicom ili bombillom u jednoj ruci, a volanom u drugoj voze se ovdje automobili. A tek manevriranje s istom pri vožnji motora ili bicikla poseban je prizor. Yerba mate je dio ovdašnje psihe i stoga sam ad-hoc odlučio posjetiti tvornicu. Ona nije bila u mom izvornom planu. Uostalom ni Caazapa nije bila pa mogu onda dodati i Bella Vistu i Pajarito. Ljubazna starija gospođa vodi me u obilazak tvornice:
"Guarani Indijanci davno prije Španjolaca pili su yerba mate. Smatrali su da ona ima ljekovita svojstva. A onda su došli Španjolci i proširili ju po većem dijelu Južne Amerike. Yerba mate ima kofeina, ali manje od kave. A osim toga dobar je antioksidans, dobra je protiv kolesterola, a ima i dosta olova, magnezija, kalcija i drugih minerala. Ljudi ju u Paragvaju najčešće piju kao čaj, a u ljetnim mjesecima yerba mate se pije i ohlađena i tada je poznata po imenu terere. Neki je piju s mlijekom, drugi s gaziranim pićima poput fante, ali prava je samo ona s vodom, iako se i tada dopušta da se nešto doda pa ja tako uvijek dodajem malo gina, a u Argentini na primjer piju yerba mate s malo cimeta."
Stabla yerba mate su nalik na niža stabla, s listovima malo većim od onih čaja. Nakon što se drvo zasadi, potrebno je pričekati sedam godina da bi se počela prva berba. A i onda sa svakog se stabla godišnje može pobrati samo 30% listova. A za razliku od grmova čaja, kod yerba mate stabla lišće se pobire tako da se otkidaju cijele grane, a onda se s tih grana uzimaju listovi. I tako svako stablo se brsti sljedećih trideset godina i to isključivo u zimskim mjesecima. Nakon što se skupe listovi, oni se odvoze na sušenje u posebnim pećima i tako osušeni u posebnim silosima moraju odstajati sljedećih 18 do 20 mjeseci. Tada se melju i pakiraju ili u pakovanja od pola kilograma, kilogram ili u male paketiće poput onih normalnog čaja. I onda se plasiraju na tržište. I to ne samo po Paragvaju i okolnim zemljama, već i u SAD, Kanadu, Japan, Koreju, Španjolsku, Italiju pa i Norvešku i Poljsku. Pajarito u svojoj tvornici površine 10,000 km2 dnevno proizvede oko 1500 kilograma yerba mate i tako od 1950. godine. Uz čašu toplog yerba mate čaja gdje se savršeno komplementira slatko od šećera i originalno blago gorko od yerba mate i s nekoliko poklon paketića ovog vjerovatno najautentičnijeg paragvajskog suvenira, zahvaljujem na edukativnom obilasku.
Palim prema luci jer je vrijeme za napustiti Paragvaj. I kroz stražnja vrata ući u Argentinu.
UKUPNO NAPRAVLJENIH OVERLAND KILOMETARA DO DANAS - 569