Marketing
nakon prevare
- revitalizirani post od 28.11.2011.
Navodno sam prevario ženu. Ne mislim da sam je prevario – što bih je prevario? Naprosto se dogodilo, nisam ni mislio na nju, a ako sam je se na trenutak i prisjetio, u sljedećem je više nije bilo u mojim mislima kao da je nikada nije ni bilo. Ništa ja nemam protiv nje. Dapače, zaista volim svoju suprugu i dobar sam suprug, koliko je to moguće, ali naprosto se dogodilo, povuklo me, nisam ja ništa radio da bi to toga došlo, samo sam se prepustio i bilo je dobro – o, kako slatko! I to što je posrijedi bila njezina dugogodišnja dobra prijateljica nije imalo nikakve veze s njom, osim – naravno – da je bez nje ne bih ni upoznao. I kad je završilo, opet je sve bilo kao ranije, opet sam mislio na svoju suprugu i vrlo raspoložen se uputio kući, razdragan što ću je naći ondje.Dobro, putem sam svrnuo na jedno piće, da dođem sebi. Kad tamo, moj navodni prijatelj, dugogodišnji. Što da mu kažem osim da se pohvalim, onako muški? Rekoh – kako sam jebo! Pa kako? O, kako je bilo slatko! Pa koga? Nju. Tu i Tu! Da. Kako nju? Što da ne? Ona ti je prijateljica od žene! Nema veze s tim... Bio sam vrlo zadovoljan: ne samo da mi se neočekivano dogodilo, kao dar s neba, nego se još mogu nakon toga pohvaliti za šankom i uživati u prisjećanju.
Nisam još ni stigao kući, a taj kreten je već zvao moju ženu telefonom i sve joj izbrbljao. Kad razmislim, godinama taj već snuje da joj se uvuče u gaćice, pa je nazvao da je tješi. Zašto bi je tješio? Pa zar ti ne znaš? Prevareni posljednji saznaju. Cijeli grad već zna, evo – maloprije mi je sam rekao... Hoda po gradu i hvališe se!
Dođem kući, a ondje pakao i pokora! Kako si to mogao napraviti?! Što? – čudim se. Još se praviš blesav! Zaista nisam znao o čemu priča. Pa prevario si me s najboljom prijateljicom! Kako je moguće da to već zna?! Nije moguće. Ali zna! Drži se kao da je propast svijeta! Uostalom, nije istina ni da joj je to najbolja prijateljica, to joj je samo jedna od boljih prijateljica, odjednom je predstavlja kao najbolju samo da bi sve izgledalo još gore. I pričaš posvuda po gradu! Nije istina da pričam posvuda po gradu, rekao sam samo onome... Pas mu mater!
To kako mi se supruga držala kad je saznala, to se ne može riječima opisati. Ni da sam nekoga ubio ne bi moglo biti gore. Kako da se ja pri tome držim? I meni je bilo grozno. Što mi je preostalo osim da mutavo stojim i klatim se ispred nje. Što god sam pokušao reći, samo je ispadalo još gore. A što je najgore, vratio sam s kući gladan razmišljajući o sarmi koja je ostala u hladnjaku od jučer, no da sam to spomenuo – eksplodirala bi. Iskreno, duboko sam požalio što uopće nisam mislio. Da sam pomislio da ću se naći u ovakvoj situaciji, nikada si ne bih dozvolio. Da sam znao što me čeka, nema toga čime bi me itko nagovorio. No kad dublje pomislim, da barem sebe ne zavaravam, uopće ne žalim zbog onoga što mi se dogodilo, to je bilo kratko, slatko i srcu drago, žalim zbog ovoga kako se žena nakon toga drži i ponaša.
Zapravo, kad bi ona bila kao neki muški prijatelj kojemu se mogu povjeriti, pohvaliti, koji bi se mogao sa mnom radovati da mi je bilo lijepo – što bi moglo biti ljepše? Zašto mora sve primati tako tragično? Evo, sve mi je prisjelo. Ako joj je to utjeha, ako je to usrećuje – zaista mi je prisjelo.
A zar nije moguće, u nekom drugom, boljem svijetu, da se nađemo svi četvero, pa nabije tko koga hoće, to jest – koji hoće da se nabiju, neka se nabiju, pa se svi raduju i da nema ovakvih scena, suza, očaja, svakih i svakojakih sranja? Zašto sam se našao upravo u ovom svijetu u kojem tako malo nedostaje da svi budemo sretni i zadovoljni, ali upravo to malo što nedostaje najveći je problem.
Post je objavljen 21.11.2015. u 10:28 sati.