- Recite mi kako se zove Vaša stranka.
- Hrvatska uzdignuta stranka.
- Po čemu ste Vi drugačiji od drugih?
- Mi smo protiv ulaska u Europsku uniju.
- Kako ćemo sami riješiti probleme s pravosuđem i kriminalom?
- Mi to sami možemo riješiti, što će nam oni.
- Što je najvažnije u Vašem programu?
- Uložit ćemo u škole i bolnice i turizam.
- Odakle novac?
- Bit će novca, uzet ćemo od onih koji su pokrali. Bit će i previše.
- Koji je Vaš slogan?
- Uvijek najbolji, a ne samo kad je najteže.
Ovu stranku predstavio je nekidan moj 12-godišnji sin. Igrali smo se novinarke i političara i on je po meni dobro odigrao svoju ulogu. Da napomenem samo, politika baš ne ulazi u moju butigu, tako da su odgovori Radojka Merlića (očigledan je veliki utjecaj Talent showa) bili donekle neuvjetovani, bar što se tema tiče. Dijete od 12 godina lako zbroji 2 i 2, i dođe do 5 u svijetu politike, odnosno 3 u svijetu običnih smrtnika. Dio sam 'intervjua' zaboravila, ali nakon razgovora sam samo pomislila: ha, ušao je u mentalni sklop političara. Naime, prije tog 'intervjua' glumio je svećenika. U čas je prešaltao uloge, i znao što treba reći. To mi je još jedan dokaz - iako mi dokazi ne trebaju - da je zdrava logika jača od obične informiranosti. I naravno, koliko su klišejizirani i prozirni, ali to također već znamo.
Što uopće znači biti informiran? Za one koji se tove informacijama kao Amerikanci hamburgerima i krofnama, nisam informirana. Nisam informirana ni za kavanske pametnjakoviće ni anarhiste koji sve promatraju kroz Zeitgeist film. Nisam informirana ni za starije gospođe koje si ne smiju dozvoliti propustiti osmrtnice ni vijesti o bizarnim nesrećama. Nisam informirana ni za prosječne čitatelje koji konzumiraju samo naslove, pa čak ni za one koji se zadovoljavaju potpisima pod sliku. Ukratko, sramotno sam neinformirana. Možda sam jako komotna, možda sam neodgovorna, ali ja zbilja više ne znam što je vijest. Čak se više ne radi o tome da nemam želudac za loše vijesti, što mnogi ističu kao razlog medijske izolacije.
Nekidan sam čitala knjigu s upaljenim televizorom i uključenom 'mute' funkcijom. Podignula sam glavu i ugledala vijest (leteće titlove) kako će se za Božić potrošiti xyz milijuna kuna. Pomislila sam: je li ovo 2011. godina? Ili 2010.? Ili možda 2009.? I za sljedeću vijest se nisam mogla zakleti da je nisam čula - recimo, 2008. godine. Nije riječ samo o podvaljivanju i reciklaži, nego dosadnoj prirodi pojava, stvari i ljudi da se ponavljaju, često bez vidljiva napretka.
Manje-više se samo po reklamama mogu dešifrirati ljeta gospodnja. Čak se i na selebritijima i teve-voditeljima ne uočavaju godine. (Ma čak ni po mom televizoru koji još nije evoluirao do plazme.) Tu i tamo se okrene krug na vrtuljku, pa ćemo tako iz (vjerujem) posljednje godine kokoši za koji dan zakoračiti u prvu godinu pivca, i to je to. S izvjesnim olakšanjem, ali bez posebnih očekivanja. Nešto kao kad obavite veliku nuždu na WC-u. Lakše je, ali ne vjerujem da se netko zbog toga osjeća bogznakako sretan.
Usput, ja sam za cjelogodišnju predizbornu šutnju, i općenito malo više šutnje. Možda bi se napravilo malo više mjesta za prave vijesti.
Post je objavljen 27.11.2011. u 22:30 sati.