imaju ipak sreću ovi koji su zaronili u zlatne godine. doduše, zlatne godine većina naših zlatnih godišnjaka ne mogu prodati u ovim malim, ali kao gljivaposlijekiše izniklim priručnim otkupnim centrima zlata. eventualno si mogu počupati zlatne kutnjake, trojke ili očnjake, kako je tko čupao i navlačio tako će sada prodavati. ljudi zlatnih godina prošli su NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) i sada puno mirnije, ha mogli bismo reći priređeni na predvidljivo i logično, promatraju galeriju idiota koji imaju želučane i ine apsiracije predstavljati ovu gomilu drugih, smatrajući ih također idiotima. u svom jednostavnom svijetu oni ne kompliciraju i to je zapravo jedina njihova mudrost usisana prvim mlazom majčina mlijeka ili prvih udahom na ovom prelijepom svijetu.
posluša čovjek sve te pizdarije hoće neće, ima upaljen radio, strijepi hoće li puknuti hladna i neizvjesno dugo postojana ljubav istoka i zapada, hoće li prebildan blond konjanik stisnuti crveni gumb ili će prvi krenuti obama jaosiganama. kako bi rekao Štef koji od utorka kupuje samo božićno: sve je već zapisano.
dakle, slušaš, gledaš, čuješ hoćeš nećeš, napamet već znaš onu kenjažu da se u slučaju nuspojava moraš obratiti liječniku ili lj.
Od ranog jutra imaš prilike usporediti faširano meso, glave odojaka ili mladu janjetinu u četiri velika trgovačka lanca, te zakazati u mislima kupovinu kakve ponuđene fenomenalne stvari na turbo akciji tipa voki tokija ili papuča na struju s uzemljenjem.
kad bi ti likovi svratili recimo u imunološku ambulantu da im se onako od oka zalijepi dijagnoza vjerojatno bi bilo potrebe za uputnicama dnevne bolnice, a mnogima bi zasigurno bilo potrebno i dugotrajnije, pomnije i osjetljivije liječenje.
Uzorke krvi i stolice ionako su već svi dali, posebice ovi koji odlaze u drugoj turi totalnog iscrpljivanja, krađe i izdaje. Stolica bijaše njihov program koji su odlično odradili, no mene, ako preskočim ove koji su tu reda radi, brine isti scenarij koji već sada najavljuje kako će biti gledan čistim usudom, no ne i voljen, cijenjen i tako dalje u pizdu materinu. Jer ovi koji dolaze, dolaze metodom iscrpljivanja, ni krivi ni dužni. Znam da je nemoguće prešutjeti kampanju, pustiti odlazećeg da se provalja u blatu i onda uklizati, no zapravo vrlo su blizu toj opciji, no eto, navada je da se nešto priča, lijepi po plakatima, da se snimaju idiotarije i da se za potrebe tih nekih suludih idiotskih obećanja umotanih u program (koji je zapravo prazno obećanje) obuku lijepe čiste košuljice, nafenira kosica i pridodaju neki tehnički dodaci koji bi kao trebali ulijevati vjerodostojnost.
(d)ruženje s građanima i seljacima putem jeftinog vina, agruma, povenutih ruža i olovčica bljutavo je i neizmjerno bogohulno, jer dokazuje kako zakvačiti mogu jedino prolaznike i lokalne izgubljenike za čiju izgubljenost su zaslužni baš oni.
odlazeće retuširane glave kojima je očito pao adrenalin jer je ciklus popaljivanja završen tu su kao pred vratima nepostojeće hrvatske umiraonice i cvile da su najjači kad je najteže. i doista je tako. ovi pak drugi koji dolaze ponovno, jer jednostavno nema treće, četvrte ili pete opcije nisu trebali učiniti ništa. sve što su učinili totalno je bespotrebno. ponovno ulijeću na spaljenu zemlju. iscrpljenu. žednu samo malo novih kapi. ili barem jedne. bespotrebno bačena lova na oblake upitne kiše mogla je biti potrošena na potrebno. klik-klak po glavi stanovnika. razina svijesti, trenutka i beskrajne agonične situacije to nameće. kao da plovimo drugim morima, a prisiljeni smo opet uploviti u staru luku. samo promjena postava izložbe na kojoj će se, nakon zatvaranja izbornih mjesta, radno vrijeme skratiti na trenutak, sekundu, stotinku. izložbe na kojoj oni koji su je silom prilika postavljali neće imati priliku ni zaviriti.
no ipak, veselim se petom prosincu. volim promjene. jest da mi dosade za tjedan dana, no tko ne zna uživati ni u jednom tome ni cijela vječnost nije dovoljna.
Post je objavljen 27.11.2011. u 07:54 sati.