Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vacaguare

Marketing

Vlakom iz Rusije

"Štel sem joj nekaj napisati", zborio je Jurek Štefanić natporučniku Hećimoviću dok je Reichov vlak označen crvenim križem na bijeloj podlozi dosadno kloparao ruskom pustarom. Zima je očijukala s jablanima uz prugu, zamatala i utišavala bjelinom grmljavinu topova, tutnjavu tenkova, zapovijedi silnih narednika i jauke jurišnika dok im šrapneli otkidaju udove i razbacuju ih po obalama Dona i Volge. Jurek je svoju potkoljenicu ostavio kod tek poleglog brijesta sastutog u iverje silinom plotuna iz ruskih tenkova.

Čiji će biti muž, čiji oslonac, komu snaga, dok bude klatio batrljkom kroz selo, kroz Zagorje, naslonjen na štake pod pazuhom, nemoćan raditi ono što kmet oduvijek mora i jedino zna, zguren brazdati zemlju? Kako će joj objasniti koliko je daleko taj Staljingrad i kako se bezočno pred njim gine kao pred tustom guskom smrti, koja ne voli slabe i ne ljubi nježne, pa ih halapljivo guta do iznemoglosti. Do njihove iznemoglosti.

Nekako će ga već Wehrmacht izvući i prevesti ukrajinskim dolinama, znao je, jednom će i Karpati ostati iza leđa i njemu i čitavoj 369. pješačkoj pukovniji, pa će se, kad jednog dana vlak ututnja u Panoniju, nasmijati Dunavu, baš kao da vidi Sutlu.
Do tada bi i rana mogla bolje zacijeliti, pa kad malo zasvrbi, da je može u miru počešati rubom šinjela, sav sretan što se život bar u nju vraća. Jer kakva je to rana u koju se život ne vraća.

Zato joj ništa i nije pisao, svojoj dobroj puci i sada vrijednoj ženi, nenavikloj na knjige, jer ni slova još nije naučila sricati, a i neće, jer neće više imati kad, već će u crno zaviti sudbinu i na pleća uzeti i njega, otpalo dugme s ulaštene odore umišljene vojske.
A i da je pisao, ne zna bi li velečasni Karlović htio izrecitirati cijelo pismo, kad bi mu ga Ona, onako sitna i ponizna nakon Mise, donijela i zamolila da ga pročita. Možda bi pročitao dio, onaj mirni u kojem joj nespretno zbori da je voli, u kojem joj muški govori da čuva djecu i grunt, dio u kojem on slavi dobru plaću u još boljeg gospodara, ali za kojeg neće poginuti, ali bi sigurno preskočio sve ostalo, sve one tuge što su snašle njegove prijatelje, sve ono zlo što je činio drugome, sve ono što njegova pisaljka ni ne zna napisati, ali boli i boli i prejako boli, i kako se crveni ruski snijeg dok nemoćan leži kraj poleglog brijesta, pa više nije siguran ni u to je li Bog odabrao stranu ili samo pustio da ludilo juriša dok god se ludilu juriša.



Post je objavljen 23.11.2011. u 17:45 sati.