Kad god bih preko ljeta odspavao malo duže, čim bih se probudio bi me dočekale majčine riječi kako baš uvijek propustim najljepši dio dana.
I u trenu poput ovog shvatio bih da je bila u pravu.
Damianova soba je bila hladna. Peć u hodniku je ugasla noćas još oko 3 sata tako da se vidjela para dok sam disao. Vladao je takav mir. Oduvijek sam obožavao ovaj mir predgrađa, no ovog puta me nešto tištilo u dnu želuca. Bila je to misao kako je ovog puta drugačije- ovog puta nema povratka doma. I odjednom zaželim buku centra Londona i odvratan smog koji jedva da se primiri preko noći.
Podigao sam se u sjedeći položaj stišćući k sebi poplun koji je zbog svoje težine htio poljubiti parket. Pogledao sam van. Ova strana kuće je gledala na livadu i šumu u daljini. Sve je bilo tako bijelo i prekrasno. Nijedno stablo na sebi nije imalo ni lista i sve što je preostalo na njemu su bile usamljene grane koje su se pružale prema nebu. Na njima je bio tanašan sloj snijega, obrubljujući grane koje su u tom kontrastu izgledale crne kao noć.
Jedino što se čulo bilo je hrkanje Damianovog tate koji danas nije morao na posao jer je Nova Godina. Odjednom postanem svjestan činjenice da sam njegovog tatu slabo viđao kad god bih bio ovdje jer je uvijek bio zatvoren u radnoj sobi ili bi žurio na posao. Nešto slično i mom ocu. Sad mi je žao što je bilo tako.
Prisjetio sam se što je prvi siječnja prije značio za mene. Bio je to dan kad su se donosile velike odluke za cijelu sljedeću godinu. Rijetko kad bi ijednu ispunio, ali bio je to dan kad sam mislio da sam svemoguć, da mogu natjerati vodu na svoj mlin u bilo kojem smislu i da će mi se zvijezde ove godine poklopiti. A danas? Danas je to dan kad sjedim u tuđem krevetu, smrzavam se ispod premalenog popluna i slušam tuđeg tatu kako hrče negdje u stanu.
Tras!
Stresao sam se, trgnuo iz unutarnjeg monologa i okrenuo se prema prozoru. Sova je bila priljubljena uz staklo i počela je padati prema dolje. Skočio sam s kreveta i otvorivši prozor pustio hladan zrak unutra, ali nije bilo važno! Jadna sova!
Uperio sam štapić u nju dijelić sekunde prije nego što je upala u hladan i mokar snijeg visok jedan metar.
- Accio sova!- prošaptao sam, ali bez svrhe. Ionako su već svi bili u sobi sa spremnim štapićima u rukama.
Zatvorio sam prozor čim je sova stala na pod i zahvalno zahukala.
- Što je bilo?- upitao je Howard, Damianov otac.
Šest izbuljenih para očiju je gledalo u malenu sovu. Tek sam sad shvatio da ima zavezan pergament oko noge.
- Već sam mislila da smo napadnuti.- užasnuto je rekla Penny. Njen muž ju je stisnuo oko struka.
- Gledajte! Pismo!- povikao je Chad i pohrlio prema sovi. Sova se malo trznula na takav nalet entuzijazma, ali nije uzmaknula od Chadove ručice.
- Već danima nisam vidio nijedne sove.- rekao je Damian.
To je bilo sasvim jasno. U prospektima za bezjake kako da prepoznaju čarobnjake je pisalo da pripaze na kuće u kojima živi obitelj sa ljubimcem sovom ili na kuće na koje često dolaze sove.
Čarobnjaci nisu morali pročitati prospekt da bi znali da moraju prestati s tako javnim dijeljenjem informacija.
- Priključite se vojsci i pomozite nam vratiti svijet na onakav kakav je bio! Nama čarobnjacima su se pridružuili vilenjaci, kentauri, vodenljudi i dementori iz Azkabana kako bi zaustavili ubojstva naših vrsti. U svakom većem čarobnjačkom mjestu se možete prijaviti za ispomoć bilo kakve vrste, s naglaskom na priključenje vojsci bez obzira na godište, spol ili vrstu!- pročitao je Chad.
- Nema potpisa?- upitala je Lizzie.
- Nešto je naškrabano, ali ne vidim pročitati. Djeluje mi kao da sam već vidio ovaj potpis.- rekao je Chad, a Lizzie mu ga je uzbuđeno otela iz ruke, a zatim zinula.
Sve nas je pogledala, a onda prozborila:- Poptpisnica pisma je Minerva McGonagall!
***
- Znao sam da se ta stara kokoš neće dati tako lako!- po deseti put za vrijeme doručka je već rekao Howard.- Kad se samo sjetim kako sam je znao raživcirati na Preobrazbi... Ah, da, bila su to dobra vremena. Nikad me nije voljela. Od prvog dana. Mislila je da sam praznoglavi Slytherin kojemu je samo važna zezancija. Naravno, bila je u pravu.
Trknuo je laktom u ruku Penny i namignuo joj. Ona je samo odmahnula glavom sva ozarena od sreće.
Svi su bili dobre volje i svima je po prvi put, otkad sam ovdje, apetit odlično proradio. Ovo pismo bilo je samo potvrda da se nećemo predati bez borbe i da ako treba poginuti, nećemo poginuti tako da će nas izdati prvi susjed ili najbolji prijatelj, nego ćemo poginuti na bojištu boreći se za pravedan i ravnopravan svijet. Odjednom sam shvatio da sam donio prvu novogodišnju odluku.
***
Nakon doručka su se svi ostali malo družiti u boravku, ali ja sam pohrlio prema spavaćoj sobi kako bih u miru pročitao još jednom pismo. Tražio sam skrivene znakove, šifre ili poruke koje bi nam Minerva mogla poslati, ali ništa nisam pronašao, a već sam mogao cijelo pismo napamet izrecitirati. Osmijeh mi cijelo vrijeme nije silazilo s uma. Shvatio sam da moj život ipak ima neki smisao.
Probudio sam se dosta rano i toliko iščitavanje tog pisma me pomalo umorilo pa sam odlučio još malo odspavati- nije da sam imao pametnijeg posla za raditi. Odmaknuo sam poplun i doživio deja vu. Ovakav pergament me na krevetu dočekao i onda kad sam morao odnijeti Chanelline slike u Snapeov kabinet. Slike zbog kojih je Snape, ni kriv ni dužan, optužen za ubojstvo i zatvoren u Azkaban. Zgrabio sam papir i pročitao što piše.
- Nisi valjda mislio da si zaboravljen od mene? Imam za tebe još pregršt zadataka. Prvi je da spojiš najboljeg prijatelja i prijateljicu. Slomi nogu!
Ne!!!!!! Ne!!!!!!!!!!!!!!!!! I ovdje me je pronašao!!!
- Dosta je!- povikao sam i primio se objema rukama za glavu.
Netko je provirio kroz vrata. Bila je to Lizzie.
- Što je bilo, frajeru?- upitala je i blago se nasmiješila.
Taman kad sam malo zaboravio na tog anonimnog bolesnika, evo ga opet. Je li ono bio on na groblju? Stresao sam se od same pomisli na to da mi je bio tako blizu, ali zašto bi nas netko onako promatrao?
Sve je započelo kad je ubijena Chanell. Anonimni pošiljatelj pisma mi je rekao da odem u bolničko krilo i kad sam tamo otišao ugledao sam mrtvu Chanell. Pisalo je da odsad moram slušati sve što mi on kaže, inače će dati čaropoliciji dokaze da sam ja ubio svoju bivšu djevojku. Naravno, radi se o namještenim dokazima, no ne sumnjam da bi mi uspio to prišiti. Poslušao sam ga. Uslijedilo je slanje na tiskovnu konferenciju vezanu za goblinsko-vilenjački rat i Chanellino ubojstvo na kojoj sam se pojavio prerušen kao stara novinarka nakon što sam popio višesokovni napitak koji mi je ostavio pošiljatelj. Nikad neću zaboraviti onaj sumnjičavi Snapeov pogled kad sam ušao u sobu u kojoj se održavala konferencija. Kao šlag na tortu došlo je Snapeovo uhićenje zbog ranije spomenutih slika.
Odjednom sam shvatio koliko sam cijelo vrijeme bio pokvaren. Da bih zaštitio sebe od zatvaranja u Azkaban, ja sam tamo poslao svog profesora koji je bio apsolutno nevin. Dosta je mojeg upletanja u tuđu sudbinu! Ne želim mijenjati život Maxu i Lizzie spajajući ih u nekakvu ljubavnu vezu, ma što mi ovaj gad napravio. U zatvor me više ne može strpati, budući da je čaropolicija prestala s radom onog dana kad su bombardirani Hogwarts i Ministarstvo magije.
Odsad ga više ne slušam. Bila je to moja druga novogodišnja odluka. Drugi znak da moram prestati biti pasivan i trgnuti se.
- Sjedni, Lizzie. Moram ti ispričati nešto. Moraš shvatiti da ovo još nisam nikome rekao i veoma je važno da ne kažeš to ikome drugome. Ne znam kako bi to itko drugi shvatio. Sve je započelo kad je ubijena Chanell...- počeo sam, osjećajući u sebi snagu i odlučnost.
******
Nisam nestao i neću si dopustiti da ostavim još jednu priču neispričanu do kraja. Bez brige, ekipo, najzanimljiviji dijelovi tek dolaze!
Post je objavljen 21.11.2011. u 20:04 sati.