Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/djuro

Marketing

priča o kolicima...

- Đurđ'ce, deder uzm'de ti kolica. Ja ću malog i gajbu.
- Pa oće ti sve stat u gepek?
- Oće, oće, nagurat ću ja.

I tako rano litno jutro, Zagreb na plus milijun, a ja niz škale s malim Đurom i praznom gajbom karlovačkog, a Đurđica s kolicima. Sidnemo lipo u auto i dovezemo se pred jedan dom zdravlja, koji nam baš nije usput, pa smo zbog toga sve ovo obavljali u 7 ujutro, ili čak i malo prije, jer ja trebam i na posa još stići. Ode tako Đurđica čekati red, a ja malog Đuru u kolica stavim i lipo se điramo okolo.

Cili pregled proša u redu i eto Đurđice niti sat vrimena kasnije. Mali Đuro odspava. Ja se pošteno umorio, ali pošto uvik čitam da je jutarnja šetnja najbolji način vježbanja, odmah sam zaboravio na sve bolove i osjeća sam se važno. Vježba sam ka pravi. Skoro sam odlučio da bih tako moga svaki dan.

Izlazi Đurđica i idemo u auto. Ali kaže ona meni, aj samo da pokažem teti doktorici malog Đuru, kaže da bi ga volila vidit. I ode s kolicima prema prozoru di radi doktorica. A ja sidnem u auto i slušam radio, kadli u javljanju sa zagrebačkih cesata kažu da je velika gužva baš na putu do posla. I inače me ne bi to živciralo, ali zašto je ona baš morala ići pokazati malog doktorici kad se meni žuri. I normalno, dok je doktorica otvorila prozor i pogledala malog Đuru, koji se skoro pa nije ni vidiio od pustih zaklona od sunca koje sam postavio, prošlo je još kojih par minuta koje su se meni činile ko godine. Vidim da se Đurđica vraća i ja brzo izlazim iz auta, rastavljam košaru od kolica, stavljam malog Đuru u auto, Đurđica stavlja kolica u auto i vozimo se nazad prema stanu.

Na 500 metara prje stana kaže meni Đurđica, aj stani tu pa ćemo mi prošetati do stana, a i ti možeš na brzinu gajbu prominit. Razmišljam, oću-neću. Pa vidiš ionako je gužva na cesti, ali aj, ka zapet ću u dućanu pa neću.

Dođemo pred zgradu i pitam je jel oće da joj izvadim kolica i odnesem u stan. Kaže ona da neće, da će joj biti teško spuštati ih skupa s njim, pa će ona u šetnju u marami. Aj, dobro. Ostavim ih ja tako i odem na posa. Što je najbolje nisam zaksnio niti 10 minuta. Zanemarivo.

Tako ja idem s posla u 5:10, jer ipak sam doša u 9:10 i stajem pred onim istim dućanom da zaminim gajbu. Ipak je vrući litnji dan, pa treba se malo rashladiti. Otvaram gepek, kadli nema kolica unutra. Prvo pokušavam vratiti film u glavi. Di su? Zovem Đurđicu, a ona misli da se zafrkavam. Hm, zatvaram gepek i idem u stan. Bez zamijenjene gajbe pune piva, koje bi sad vrlo dobro došlo.

Ulazim u stan kao kod OK korala. Umjesto pištolja imamo poglede. Oboma u očima isto pitanje 'kako si moga zaboraviti kolica?', ali niko ne želi ga izustiti. Ka da mali Đuro ne bi nešto osjetio. Ipak smo bržni roditelji koji žele svoje dite odgojiti u ljubavi bez vike. I onda se pogledavamo, telepatski svađamo, osuđujemo, psujemo...

Sjedamo u auto i idemo nazad do doma zdravlja. I dalje bez riječi. Mi se okolo razmilili tražeći kolica, ali nigdi im ni traga. Sve u šutnji, sve u tišni. I onda, onog trenutka kad smo se pomirili da ih nema mali Đuro je poče plakati, najjače dotad u svojih mjesec i pol. Pokušala ga smiriti Đurđica, pa pokuša ja, ali dok nismo zajedno oko njega počeli skakati nije se smirio.

...

Nakon tri dana stigla nova polovna kolica, ista. ionako nam je trebala samo konsktrukcija Hvala Bogu na oglasnicima :)



Živili


Post je objavljen 21.11.2011. u 16:21 sati.