Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mirinemir

Marketing

" Bilo bi bolje da je penoćila u šumi,osjećala bi se manje ugroženom od životinja nego od ljudi. U toj kući još se osjeća njihovo prijeteće prisustvo. Ovo pustošenje djelo je ljudskih ruku, baš kao i smrt novorođenčeta. Život su mu oduzele ruke žene koja je trebala biti baka. Snažne seljačke ruke navikle na kopanje krumpira, na mužu i poslove u polju i oko kuće. Ruke koje znaju zapaliti vatru, umijesiti kruh, oprati veš. Ruke dobre za djecu, pouzdane, zaštitničke. Te noći najprije pomažu djetetu da se rodi, zatim mu čvrsto vezuju maramu oko vrata.
S. traži neko opravdanje za njen postupak. Rat, rat ju je prisilio na to. Ali tu istu ispriku imaju i oni koji su rat započeli i koji su tu ženu doveli do ubojstva djeteta.Ako svi oni imaju isti izgovor, da su prisiljeni ubijati jer je rar... Zar je doista u ratu čovjek lišen izbora?
S. je ne osuđuje. U logoru je naučila da su ljudi slabi i da nije dobro da se nađu pred iskušenjem. Mrtvo tjelešce u crnoj marami koja se inače nosi na glavi, to je najtužniji prizor koji pamti. Te hladne noći u ruševini kuće ovaj joj prizor ulazi u san i ona zna da ga se više nikada neće osloboditi. Slika malog crnog zamotuljka u ženskim rukama nastanjuje se u njoj zauvijek, slika žene koja dijete žrtvuje ratu jer rat je jači i od nje i od djeteta.
Tuga joj se uvlači u kosti i tu ostaje poput kostobolje. Ostatak noći drži je zla slutnja. Što bi učinila kad bi ona sama bila trudna? Misli na djevojčinu majku i na njene vješte ruke. Da, bolje je tako..."


Kao da me nema, Slavenka Drakulić

Post je objavljen 19.11.2011. u 20:35 sati.