Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/irenaluksicstory

Marketing

Vilina kosica

Mihail Šiškin, «Venerin volos». Vagrius, Moskva 2007.

Roman koji želim preporučiti za prijevod znakovita je pojava našega pantranzicijskoga doba. Slično bi se moglo kazati i za njegova autora, i to u smislu prvorazrednosti drugorazrednoga literata, no o toj temi ipak nekom drugom zgodom. Sad bih rekla samo osnovno: Mihail Šiškin rođen je u Moskvi 1961. godine. Završio je studij engleskog i njemačkog jezika i radio kao čistač ulica, cestar i profesor. Godine 1995. oženio se Švicarkinjom i preselio u Zürich, gdje je našao posao kao prevoditelj. U književnosti se pojavio početkom 90-ih godina i odmah je zamijećen kao ekstraordinarni talent: već za prvu priču «Sat kaligrafije», objavljenu u časopisu «Znamja» 1993., dobio je nagradu kao najbolji debitant. Godine 1999. osvojio je «ruskog Bookera» za roman «Zauzimanje Izmaila», dok je za knjige «Ruska Švicarska» i «Montreux-Missolunghi-Astapovo: stazama Byrona i Tolstoja» pokupio zvučne švicarske i francuske nagrade za publicistiku. Šire se Šiškin, međutim, pročuo tek nakon osvajanja prestižne nagrade Nacionalni bestseler za roman «Vilina kosica» (2005). Kad kažem prestižne nagrade – moram reći da se taj prestiž ipak mjeri posebnim, slavenskim, metrom. Naime, premda su obje najmoćnije ruske nagrade – Booker i Nacbest (Nacionalni bestseler) novčano vrlo izdašne (prva 500.000 rubalja, druga 10.000 dolara) te medijski vrlo dobro tretirane, u konačnici ipak izostaje spektakularna slava (pogotovo međunarodna) – i autoru, i izdavaču kao i ruskoj književnosti u cjelini. Izdavač «Viline kosice» stoga se dosjetio jadu te je knjigu izvrsnoga pisca Šiškina plasirao pod provokativnim naslovom (Venerin volos) i s koricama koje reproduciraju komad freske Luce Signorellija «Uskrsnuće puti». Računao je, dakako, da će frivolni naslov i adekvatna slika zainteresirati kupce te je djelo otisnuo u 5.000 (pet tisuća, velim) primjeraka. Ideja se pokazala odličnom: sjećam se da su tih dana mnogi naši, ali i svjetski listovi i internetski portali donijeli vijest da je rusku nagradu Nacionalni bestseler odnio Šiškinov roman «Venerina dlaka»(!). O tom se priznanju, naravno, kao niti o drugim ruskim priznanjima, dotad nije izvještavalo na internacionalnoj razini. Šiškinov roman učinio je iznimku. Zbog seksualnih aluzija, naravno. A Šiškin zapravo nije napisao nikakvo erotsko štivo nego vrlo sofisticiran roman o jeziku, odnosno o pripovijedanju: «Vilinu kosicu» naime otvara prevoditelj u Zürichu koji sluša tražitelje azila iz Rusije i zapisuje njihove iskaze – strašne priče o ratu u Čečeniji, o silovanjima, o požarima i stravi u dječjim domovima. Bujice riječi i fraza taj je marni pisar mjestimice prekidao svojim zabilješkama iz Ksenofonta, zatim sjećanjima na nekakvu čudnu Galpetru te pismima i dnevničkim istršcima koji pomiješaju priče iz raznih vremena i civilizacija u jedno veliko klupko nezaustavljivog ljudskoga govora. Na kraju cijele glasovne zavrzlame neočekivano izroni brbljavi vodič u Rimu i panično zavapi: nemojte se izgubiti, idite za mnom, ja ću vam u ovom prolaznom gradu pokazati ono najvažnije! To najvažnije je, dakako, vilina kosica ili, na ruskom, venerin volos, a radi se o lijepoj cvijetnici koja živi kao parazit na bilju jer nema vlastita korijena. Tako otprilike žive i lijepe priče na ovome svijetu: rascvjetale, očarane i pokapane, u potrazi za stvarnim ljudima koji bi ih upisali u svoje sudbine.


Post je objavljen 15.11.2011. u 17:32 sati.