Ona je zauvijek zatvorila svoje umorne oči i otišla na vječni počinak. Često, da bi se bar na neko vrijeme riješila sve svoje dječurlije, znala bi nam reći, da idemo doma da ona malo otpočine, a mi joj nismo davali mira, nismo ju ostavljali, čak ni u zadnjim danima.
Po posljednjoj želji okupili smo se u njenoj staroj seoskoj kući za stolom, svi mi; sva njena djeca, unuci i praunuci. I svaki detalj te kuće i nesvjesno podsjeća na nju; stari drveni prozor na kome su stajale tegle s ukiseljenim mlijekom, štednjak na drva na kome je uvijek bio vajling sa vrućom vodom, a uz njega posuda u kojoj se nešto fino kuhalo. Mi djeca čekali bi kod stola da ona uzme u ruke veliki, domaći kruh, prekriži ga, pa nam počne dijeliti. Je li svaki taj darovani komad kruha u nama ostavio tragove? Kad bi se dobro najeli raštrkali bi se po velikom dvorištu. Oko bunara koji nam je bio jako zanimljiv nismo smjeli kružiti, ni približiti se, a kamoli slućajno se nagnuti, ona je grabila vodu, sipala u kantu i tek onda smo si smjeli grabiti.Naš je glavni alat bio stare istrošene metle s kojima smo meli dvorište i prostor ispred kuće.A dvorište je bilo veliko; na početku mala gredica sa posađenim cvijećem, mala pušnica u kojoj se sušilo meso i kobasice, drvena kućica i u njoj Švrćo, a na kraju velika štala s kravama i konjima i jedan odjeljak za prasce i svinje. Bilo je i onih koji su slobodno šetali dvorištem; kokoši, guske i patke. Pravo seosko dvorište! Je li nas itko mogao otjerati iz te seoske idile? Nismo se dali ...
I sad nakon svega, nakon toliko godina svi zajedno za stolom okupljeni prisjećamo se svega što se nekad davno događalo.Mogu li sjećanja umrijeti? Svatko od nas duboko to u sebi čuva kao posebnu dragocjenost, kao blago koje će kao i naša baka, biti prepričavano s koljena na koljeno. Prepoznajemo u sebi jedan predivan osjećaj; nesebičnu brigu i ljubav za djecu !
Post je objavljen 09.11.2011. u 13:01 sati.