Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/real-scars-and-fake-smiles

Marketing

It was never good, but somehow we survived.

Kako sam zbog produženog vikenda tek u srijedu krenula u školu, utorak poslijepodne provela sam u svojoj sobi, svakih nekoliko minuta izgovarajući "ne želim sutra u školuuu" kao neku mantru. Da, toliko sam djetinjasta, znam. :D I navečer sam konačno shvatila da je to neizbježno, bez obzira na to koliko ja puta ponovila da to ne želim.
Legla sam u krevet ranije, u nadi da će mi biti lakše probuditi se. I onda nikako nisam mogla zaspati. Već sam u glavi složila što ću sutra obući, kad stignem na kavu, koliko vremena imam za ovo, za ono...
Više nisam znala kuda sa sobom, a Ona nije odgovarala na sms. Onda sam krenula raditi ono što sam sama sebi potpuno zabranila- čitati stare poruke. Nevjerojatno je koliko se stvari vrati, koliko ti uspomena prođe kroz glavu zbog par riječi na zaslonu mobitela. Imam sve njene poruke, od prve do zadnje, čak i one od jedne riječi, čak i one koje mi je poslala kad još nismo bile zajedno. Sad mi se čini da je sve to negdje otišlo. Kao da se ohladila. Kao da sam se ja ohladila, a to je... praktički nemoguće.
Ni sa kim nisam znala, a onda je došla Ona. Jedina koja je znala sa mnom. Da, u meni je bio problem, uvijek je, možda je i sad. Spustila sam svoje godinama pomno planirane i građene zidove sa svim trnjem i ledom koje se vezalo po tim zidovima. I sve je to bilo nekako, ali nikad potpuno, nikad dovršeno. Nikad onako kako sam ja htjela, da pojednostavnim. No, bilo je nekako. Ona se puno trudila, ja sam se puno trudila, radilo se tisuću kompromisa na dan. I uspjele smo, nekako. Danas ne znam kako pobjeći od onog osjećaja tuge, od pomisli da bi se sve to moglo srušiti, da bi skoro dvije godine velikog truda i ljubavi mogle biti bačene u vjetar.
Svi se nešto ostavljaju, svi su sami sebi dovoljni. Popularno je biti "single". Zato jer je stvarno tako dobar osjećaj potpune slobode ili zato jer su ljudi postali previše lijeni i tupi da bi radili kompromise? Čini mi se ovo drugo. I zapravo je nekako tužno da je dotle došlo i da ljudi više ne cijene taj osjećaj pripadnosti. Više nitko nikome ne popušta, više nitko nikoga ne voli bez nekih interesa. I tim popularnim single ljudima je dobro. Flegma, ništa im se loše ne događa, ništa ih previše ne zanima. A onima koji se ubijaju od truda da njihova veza uspije, da osoba koju vole ne postane osoba koju su voljeli, oni dobivaju one druge karte. Ponekad, bez obzira na to koliko se trudili, nadali, kumili i molili, nikad ne dobiju što žele, stvari im nikada ne dođu na svoje. Oni koji ne znaju naći sredinu između toga da nekoga gušiš u vezi i toga da te stvarno nije briga, oni se spotiču o sreću na putu do posla. I onda je život pravedan? Nije.
Neke stvari nikad neće biti na mjestu. Ponekad je bolje da neke stvari tamo ni ne budu. Ljudi se mijenjaju, osjećaji se mijenjaju, ponekad se čak promijene na bolje. Sve što treba je malo obostrane volje i kompromisa, i puno ljubavi pa ljubavi mogu trajati čak i kad nisu sve stvari na svojem mjestu ili su na svojem mjestu, ali ne onakve kakve bi mi željeli.

I ne, to ne znači da sam odstupila od svoje ideje da je sve na svijetu crno s malo bijelih dodataka. Sive su samo moje nove čarape - sa crnim, malim srcima po sebi. :D

Voli vas vaša V :*


Post je objavljen 05.11.2011. u 23:49 sati.