Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/angry-mob

Marketing

XII. Dead or in serious trouble.

Brzo sam povukla stopala na krevet i pokrila ih poplunom.
„M-ma nije to n-ništa“, zastenjala sam u pokušaju da ju obuzdam prije nego li istrči iz sobe u potrazi za gospodinom ili gospođom Weasely.
„Kako nije ništa, pa pogledaj si stopala!“ ciknula je i munjevito se ustala s kreveta zagrabivši veliki korak prema vratima.
„Ma nije – Ginny!“
Ščepala sam ju za nadlakticu što sam jače mogla i povukla ju prema sebi. „Ne, Ginny! Molim te!“ zacviljela sam u očaju. „Molim te nemoj nikome reći to što si vidjela, Ginny, molim te!“
Ginny je navukla na lice izraz krajnje ozbiljnosti.
„Moramo te što prije odvesti u Sveti Mungo“, rekla je nešto obuzdanijeg glasa. „Ovo je ozbiljno, Frances, pa čula si i sama što ti je mama rekla!“
„Znam, Ginny, znam.“
Povukla sam ju prema krevetu što sam nježnije mogla nadajući se da mi se neće istrgnuti iz stiska i ponovno pojuriti prema vratima.
„Gledaj, Ginny…“ započela sam ne znajući kako da joj kažem. Ustvari, nisam znala niti što da joj kažem. „Sjedni, molim te“, izrekla sam molbu što sam mirnije mogla. Ginny me prostrijelila izrazito mrzovoljnim pogledom i u konačnici sjela, zaključivši da joj je to najlakša opcija.
„Molila bih te da nikome ne kažeš ovo, i pod tim mislim nikome.“
Ginny se promeškoljila na mjestu i nervozno me pogledala ponovno poprimajući izraz straha. Nisam mogla zaključiti nije li se možda uplašila moga glasa ili je strepila od onoga što će tek čuti, ali se umirila i brzo zaklimala glavom promrmljavši „Obećajem da neću ništa reći.“
„U redu“, izdahnula sam s olakšanjem. „Gledaj, Ginny…stvar je da će to ljubičasto na stopalima do ujutro ili do kraja dana već proći.“
„Kako to misliš?“
„Pa…o-ovo nije prvi puta da ni se to događa sa stopalima. Niti mi je prvi puta da sanjam ono što sam maloprije sanjala.“
Ginny je otvorila usta da nešto kaže, ali sam ju presjekla.
„Stvar je u tome“, povisila sam ton za koju oktavu da me ne prekine u govoru, „da to trenutno znate samo Vincent, Tori i ti. I zbilja te molim da ovo nikome ne govoriš jer je posrijedi vjerojatno nešto sasvim bezazleno. Uostalom, cijelo jutro smo bili na snijegu, možda su mi stopala samo promr – “
„Da su ti stopala promrzla“, žustro me prekinula, „uočila bi to tokom dana, Frances.“
Taman kad je pokušala započeti novu rečenicu, začula se škripa i vrata Ginnyine sobe su se polagano otvorila.
„I mislio sam da čujem glasove“, prošaptao je Fred. „Šta se dešava?“
„Ništa što bi tebe trebalo zanimati“, glatko mu odbrusi Ginny na što sam joj uputila zahvalan pogled. „A što ti radiš budan u ovo doba noći?“
„Jeo sam nugat kuglice u kuhinji“, reče on bez imalo srama. „Bile ste toliko glasne da ste se čule sve do prizemlja. Šta se dešava, pitam?“
„Pa, ako te baš zanima, upravo smo Frances i ja komentirale kako si bio baš bezobrazan danas prema njoj.“
Čak i uz slabo svijetlo malenog svijećnjaka sam mogla vidjeti kako su se Fredovi obrazi zarumenjeli.
„Aha, sigurno ste bile toliko uživljene u komentiranje moje fantastične pojave da ste vrištale od uzbuđenja.“
„Nitko nije vrištao“, zbunjeno odgovorim, nesigurna radi li se to samo o još jednoj Fredovoj šali.
„Pa netko je vrištao. Tko je ako niste vi?“

Odgovor je uslijedio ujutro u Dnevnom Proroku. Fred je zavitlao smotuljkom novina na drugi kraj stola te je on sletio ravno pred Frances.
„Rekao sam ti da sam čuo vrisak“, mračno je rekao tresnuvši u stolicu odmah kraj Frances. Ginny je brzo sklonila svoj tanjur s jelom i raširila novine preko kuta stola.
Danas je u jutarnjim satima u malenom selu Ottery St. Catchpole kraj Devona pronađen, u kući koja prema svim znakovima nije pripadala njemu, čarobnjak za kojim Ministarstvo traga već četiri mjeseca zbog navodno počinjenog ubojstva mladog bezjaka u Doveru. Čini se kako je čarobnjak prije smrti bio podvrgnut raznim metodama mučenja. Identitet čarobnjaka još nije utvrđen jer se dotični mjesecima služio lažnim imenima. Također je francusko Ministarstvo magije prije četiri mjeseca izdalo tjeralicu za dotičnim pokojnikom zbog nereda koje je počinio netom prije ubojstva bezjaka u Engleskoj.
Frances se namrštila. „Ali, Fred, rekao si da si mislio da je jedna od nas dvije sinoć vrištala.“
„Da, imaš pravo, učinilo mi se da sam čuo ženski krik“, zamislio se.
„Ali, čak i da to jest bio taj čarobnjak, koliko je onda jako morao vrištati da se to čuje sve dovde. Mi smo ipak malo izvan okruga Otteryja“, zabrinuto reče Ginny. „To znači da ga je sigurno još netko čuo.“
Frances uopće nije slušala o čemu su Fred i Ginny raspravljali, već je stala prelistavati Prorok u potrazi za još kakvim vijestima o ubojstvu u Ottery St. Catchpoleu. No, kako je zaključila kada je do kraja prelistala novine, ubojstvu nisu pridavali preveliku važnost. Vratila se natrag na članak i još ga jednom pročitala, probadajući pogledom tekst u nadi da će od straha iskočiti nešto što joj je možda promaklo. Čak joj ni fotografija koja je bila objavljena uz članak nije djelovala poznato.
„Nije li malo čudno kako nedugo nakon tvog čudnog sna iskrsne mrtva osoba koja je pokrenula cijelu lavinu Promrzlica?“ promumlja Ginny tiho da ju Fred ne čuje. „Ipak se sumnjiči da je nakon tog ubojstva krenuo sav taj kaos s tom bolešću, a sjeti se svojih stopala sinoć.“
Frances je znala da je Ginny jednim dijelom u pravu, ali nije htjela dublje zalaziti u tu temu. Jedina osoba kojoj bi se mogla povjeriti vezano za to bio je miljama daleko, skriven u Alpama. A ni on joj se više nije činio kao dobar izbor za istresanje svojih sumnji.
Međutim, u Večernjem Proroku ih je zatekla još jedna šokantna vijest.
„Gle, Franceska, spominju ti majku“, oglasio se Bill netom prije večere i pružio Frances Večernji Prorok da pročita. Preko naslovnice je masnim slovima bio otisnut ogroman naslov.
PROMRZLICA NETRAGOM NESTALA?!
Nedugo nakon pronalaska zasad još uvijek neidentificiranog čarobnjaka s čijim se ubojstvom bezjaka povezuje nastanak Promrzlice, misteriozna je bolest nestala kao rukom odnesena. U Svetom Mungu pacijenti su, jednako kao i vidari, naprosto zapanjeni naglim raspletom situacije. Renée Green, glavna vidarica na Odjelu za magične infekcije nije uspjela sakriti svoje zaprepaštenje čak ni prilikom davanja službene izjave.
„Još tijekom večernje ophodnje nije bilo nikakvih znakova poboljšanja među našim pacijentima, čak štoviše, situacija kao da se pogoršavala, a nije nam pomagala ni činjenica da još uvijek nismo uspjeli pronaći uzroke pojave tim neobičnim i zaista nepovezanim simptomima“, brzo je govorila gospođa Green, još uvijek u vidnom stanju šoka. „Tijekom buđenja pacijenata radi jutarnje ophodnje se jednostavno nije imalo što za ophoditi! Svi simptomi – naizgled promrzla stopala, opekotine, pa čak i neugodni čirevi koji su se počeli pojavljivati kod nekih – sve je iščeznulo preko noći!“
Mnogobrojna ekipa vidara koja radi na slučaju Promrzlice, uključujući i gospođu Green, svim silama pokušavaju doći do uzroka te misteriozne bolesti te ne vjeruju kako je ovo kraj toj strašnoj situaciji. (nastavak na stranici 16, 17, 18, 19)

Frances je munjevitom brzinom okrenula navedene stranice i u jednom dahu uspjela pročitati cijeli tekst, koji je uključivao i iskaze nekolicine pacijenata koji su patili od simptoma Promrzlice.
„I što kažeš?“ priupitao ju je Bill kada je uočio da je konačno pročitala cijeli članak. „Čudno, zar ne?“
„Vrlo čudno“, izustila je zabrinuto.
„Samo nemoj to spominjati pred našom dragom majkom jer će dobiti čir na želudcu od muke.“
„Neću, ne brini. Ispričavam se“, rekla je Billu pruživši mu novine i potrčala prema kupaonici čim je zamakla iz Billovog vidokruga. Negdje u pozadini je začula Ginny kako joj viče da dođe u kuhinju, ali trenutno joj to nije bilo bitno. Kad se zaključala u kupaonicu i provjerila da ju nitko neće moći ometati, munjevitom je brzinom skinula svoje čarape i stala promatrati stopala. Ni traga promrzlosti. Izgledala su kao sasvim normalna, zdrava stopala. Htjela je ispustiti glasni uzdah olakšanja, ali veo sumnje koji je još uvijek bio nadvit nad njom joj to nije dozvoljavao. Potom je skinula i džemper te potkošulju koje je imala na sebi i dobro se promotrila u ogledalu. Ni traga opekotinama. Skinula je hlače da provjeri ima li što po nogama. Ništa. Zaključivši da je zasad sve u redu, brzo se odjenula i pohitala do kuhinje, gdje ju je s izrazito zabrinutim izrazom lica čekala Ginny.
„Jesi pročitala novine?“ odmah ju je upitala kada je Frances sjela za stolicu kraj nje.
„Jesam. I provjerila sam svoja stopala, sasvim su normalna.“
„Što to onda znači?“
„Pa, znači da je sa mnom sve u redu.“
„Zasad.“
Frances nije promakao pogled kojim ju je Ginny počastila izgovorivši tu riječ. Htjela je da se Frances obrati barem svojim roditeljima, ako već nije htjela njenima.
„Jesi li barem razmišljala o tome da kažeš nekome?“ oprezno ju je upitala Ginny.
„Da, jesam, i ne pada mi nitko na pamet. Ne znam ni što bih rekla, a kamoli kome.“
„A Vincent? Tori? Oni su ionako već upućeni u situaciju.“
„Tori je toliko vidovita da vjerojatno već zna, ionako mi ne bi dala nikakav konstruktivan odgovor, a Vincent je postao nepouzdan.“
„Frances, moraš to reći nekome.“
„Gle, Ginny, ne bih to rekla ni tebi da me nisi uhvatila“, iznervirano joj reče. Ginny nije stigla reagirati jer je upravo u tom trenutku iza dovratka provirila Molly Weasely.
„Djevojke, može pomoć oko večere?“ osmjehnula im se.


Post je objavljen 02.11.2011. u 20:49 sati.