Tko se neće složiti sa mnom da je pravi uspjeh otići u šoping centar, uštedjeti i dobiti nešto na dar? K tome se i isprazniti, što je jedna od prilično često korištenih riječi u ovom konzumerističkom društvu neotpornom na stres. - Osjećam se totalno lud(a), jednostavno se moram isprazniti - koliko ste puta čuli.
Ja sam jučer bila u splitskog Jokera i uspjela sam sve to. Uštedjela sam oko 1700 kuna, dobila sam 3 bezvezna CD-a u kinu, dobila sam avanturu jer mi je na putu u autu ponestalo vode, i težinu u želucu od hrane u McDonaldsa, a nakon što sam bezuspješno pokušavala spriječiti zombijevsko lunjanje po Jokeru kako moje djece tako, još gore, i mene same, osjećala se i nevjerojatno prazno. Kao da je netko uzeo energetski i duhovni usisivač i isisao sve iz mene. Sve osim one odvratne hrane iz McDonaldsa zbog koje sam bila nervozna i razdražljiva, zbog koje mi se napuhao trbuh, a usta neprestano sušila, uz stalni osjećaj jednog ružnog okusa u usnoj šupljini. Šoping centar harlekinskog imena uspio me je pretvoriti u još jednu lutkicu na koncu koja do ulaska u centar nije imala više želja doli pogledati s djecom Štrumpfove, da bi nakon kratkog vremena onaj suludi histerični glasić vikao: Hoću ovo! I ono! Ono tamo mi treba pod hitno!
Naravno da sam glasić utišala i pravila se da sam normalna jer sam bila s djecom, ali njima nije promaklo moje simptomatično ponašanje za koje sam bezobrazno, praveći se svetica, optuživala Marjana koji si sa sedam godina barem prizna kako voli kupovati.
Objasnila sam kako sam se uspjela isprazniti, i što sam sve dobila. A sada ću vam strpljivo objasniti gdje sam sve uštedjela.
Kao prvo, uštedjela sam 390 kuna na jednim hlačama. Sofisticirane tamno modre, gotovo crne hlače mrkvica kroja s crtom po sredini iz čista su me mira pozvale sa stola jednog zgodnog dućana. - Hej, ti u otrcanim rebama?! Ti, neukusno odjevena, što se praviš mutava, tebi govorim! - uvrijeđeno su me pozvale hlače. - Are you talking to me? - začudila sam se i pogledala se u ogledalu. Odjednom sam u ogledalu vidjela zgodnu žensku u retro bijeloj pahuljastoj košuljici na sitne crvene točkice, u modrim hlačama i zagasito-crvenim štiklama od brušene kože. Frizura svježe isfenirana naoko nemarno pada, crveni ruž na punim usnama (neka bar u ovom postu budu puna, ustvari ne nego putena, to mi je super izraz) i savršena manikura na prstima.
Čarolija je trajala dok nisam čula drugi glas, koji - čini mi se - pripada razumu i koji se zainatio protiv magičnih hlačica: Ne nasjedaj na te gluposti! Pogledaj se u ogledalo i okani se pizdarija! Slika se raspršila i opet sam vidjela lik koji je nešto ranije na ogledalu provjeravao nema li ostataka hrane iz McDonaldsa.
Nije to sve, nagađate, jer treba još doći do onog velikog iznosa. Na drugom sam mjestu uštedjela ni manje ni više nego 1000 kuna. Oko 700 za cipele za pješačenje, a 300 za patike za fitness. Cipele za pješačenje nisu odmah skočile na mene, nego su strpljivo sačekale da posao preuzmu kolegice s brojem 37, koje sam iskopala iz jedne kutije. Zapravo, cipele uopće nisu bile drske kao hlače nego su me umiljato bacile u sanjarenje. Sada više nisam vidjela skockanu sebe nego svoju Heidi-verziju kako nestašno skakućem po stijenama, imam pletenice u kosi (nema veze što ih više nemam s čime isplest), i pjevušim. Udišem svježi planinski zrak, a u torbi nosim svježi sir i kruh što mi ga je djed dao to jutro. Nema nikoga da me gnjavi, samo tu i tamo koja divokoza koja mi namigne kad vidi Salomon cipele.
Ali ne bi glas razuma bio glas razuma da se nije umiješao i namjestio mi kamenčinu za koju sam zapela i prosula se i…jasno čula glas: Vrati to na policu. Vrati to na policu. Kupit ćeš to na miru. To se mora na miru isprobati. Ajde, polako, bez neočekivanih pokreta vađenja proklete kartice, vrati cipele jadnoj Heidi i uputi se prema izlazu.
Ne bi ja bila ja da nisam snimila patike za fitness. Nije da nemam patike, ali ove za fitness su…
Nisam ostala bez riječi nego sam se zatrčala. Nije bilo vremena za razgovor, za uvjeravanje, za umiljavanje…Samo trk! A ja u trku…e za to nedostaje riječi. Graciozni pokreti mene-gazele ističu savršeno oblikovano tijelo u pripijenim tajicama i topiću koji naglašava zategnuti trbuh. Grudi koje se u stvarnosti gotovo i ne miču u ovoj sanjarskoj viziji se, igre radi, lagano podižu i spuštaju, a hopsale bi i više da nema čvrstog grudnjaka ispod minijaturne majice. Kapljice znoja tu su više zbog dojma, ne znam nijednu reklamu za patike ili dezodoransa da ne zablista u njoj koja kap znoja impresivna samo u EPP-u.
U mojoj viziji je, zahvaljujući razumu, uspjelo i zasmrdjeti, pa sam se prenula i rekla 'fuj'. - Ne glupiraj se, ispada da ne trčiš jer nemaš patike, a svi znamo istinu. Ne brukaj se i ostavi te patike. Neće te patike motivirati na trčanje.
Nije me trebalo dugo odgovarati, pokislo sam ostavila patike i izašla van. U Profilovoj knjižari zaradila sam još nešto novca.
Oko 100 kuna uštedjela sam na knjizi o sirovoj hrani, oko 100 kuna na zdravim receptima za djecu, još otprilike toliko na španjolsko-hrvatskom rječniku i 40 kuna na elegantnom kalendaru-planeru. U prve dvije verzije pojavila mi se blic slika mene s pregačom i nasmiješenim licima moje djece i muža. Svi su rumeni i ne mogu prestati blagoslivljati trenutak kad sam im ukazala na ljepotu zdrave hrane i koji se okusi sve kriju u soku od špinata, ili pak keksima od mrkve i zobenih pahuljica. Posebno je radostan muž koji gricka hrskave keksiće s javorovim sirupom i grožđicama i kune mi se kako baklava s duplom dozom šećera od propisane više nije njegov najdraži kolač.
Ova slika se raspršila sama od sebe. Na polici s rječnicima iskrsnula je nova. U njoj čitam Marquesa na španjolskom i to, finte radi, u haljini na volančiće u kojoj između poglavlja zaplešem flamenco. Uz policu s planerom vidjela sam organiziranu sebe i super-organizirani radni stol kakav i mogu vidjeti samo u snovima. Planer mi pomaže da vladam situacijom. Sve je pod mojom kontrolom i osjećam se - sad ću upotrijebiti izraz mog Petra - podmazano. Sve je podmazano.
Mo'š mislit. Marjan je bio toliko uporan da sam mu kupila neku igračku u Profila, iako trenutno imamo problem s odlaganjem njegovim stvari. Zanima me kakvu sliku je on imao s tim autićima i pričom, ali bio je beskrajno sretan. I Petar si je kupio neke stvari. Ja sam si na kraju ipak kupila knjigu o hrani. I pokroviteljski sam odmahnula rukom na sve one pizdarije koje su mi se nudile u paketu s običnim komadima krpa ili papira!
Eee djeco moja, koliko god novca imali, ovdje nikad dosta - mudro sam zaključila na odlasku i ponosno se potapšala po ramenu jer sam uštedjela solidnu svotu novca, tužno pogledavajući prema svim nesretnicima kojima sam htjela gorljivo poručiti da u Jokera kupuju samo slike.
Slike o svojim najpoželjnijim licima. Ispred Jokera, gdje smo napokon udahnuli svježi zrak, lišen neurotične težine tipične za šoping centre, dočekao nas je već poznati barba s bradom i kapicom Djeda Mraza. Njega nije zanimala nikakva slika, samo ga je zanimalo imamo li nekakvu plastičnu bocu. Ja sam naravno imala par boca, jer je moje auto po dolasku u Split bilo jako žedno pa sam ga morala napojiti. Auto je dobio Janu, barba boce. Ljubazno se zahvalio (barba, ne auto).
'Fuck' slike koje moraš plaćati (dugujem ispriku mojim dragim Štrumpfovima, koji zaslužuju svaku kunu), mislila sam dok sam se vozila natrag i, koliko sam mogla da ne ugrozim sigurnost mojih malih suvozača, guštala u odsjaju Mjeseca u moru. Nikad me ne traži da mu platim, ne bavi se time da me isprazni nego me svaki put napuni dobrim emocijama, i nikad se ne pitam štedim li gledajući ga kada je pun.
P.S. U ovu štednju nisam ubrojila ono što sam djeci uskratila jer je to njihova vlastita štednja, pa stoga neka se sami ponose
Post je objavljen 01.11.2011. u 21:44 sati.