Pregled posta

Zanimljiv putopis je onaj u kojem se dogodi nešto izvanredno… (Dan 10 – 26.10.2011., Al Ayjah)

Jasno mi je da će povratak kući biti dug i naporan. Stoga jutros pokušavam što duže odspavati, ali kada se jednom naučiš na rana buđenja, to ti toliko prijeđe u naviku da i onda kada želiš dulje odspavati, to ne možeš. Tako se i ja jutros budim prije devet i par pokušaja da se okrenem i pokušam nastaviti spavati, nisu urodili plodom. Naposljetku odustajem i dižem se.
U hotelu mi dopuštaju da ostanem do ranog poslijepodneva kada imam bus natrag za Muscat što je odlično jer znam da ću nakon par sati vani trebati jedan dobar tuš, a ne želim smrdljiv ko tvor ići po avionima i aerodromima.
Taksi je u Suru jeftin. Zapravo svugdje u Omanu je taksi jeftin, ali u Suru je jeftiniji od prosjeka. I znam da stranci i ovdje plaćaju malo više od lokalaca, jer taksiji u Omanu nemaju taksimetar, već se unaprijed trebaš dogovoriti za cijenu prijevoza, ali za razliku od mnogih drugih zemalja, to “deranje” taksista ovdje je minimalno. Uzimam tako taksi do petnaestak minuta udaljenog Al Ayjaha. Taksist Omanac pita me odakle sam.
“From Kroatía.”, kažem mu.
“Aaa, Europe. Good football. In World Cup 1998 you were 4th!”, ozarena lica govori mi.
“3rd.”, ispravljam ga. Prva i posljednja dobra stvar koju je napravila naša nogometna repka. Naravno da mu to ne govorim. Ne govorim mu ni svoje mišljenje o današnjoj repki tetaka i našem “vrlom izborniku”. Samo klimam glavom dok taksist nastavlja razglabati na pidgin engleskom o našem nogometu. Ima li uopće ljudi na svijetu koji ne znaju za hrvatski nogomet?!
Al Ayjah je malo ribarsko selo smješteno preko puta jedinog visećeg mosta u Omanu, na drugom kraju lagune. Pozdravljam taksista pred Al-Hamooda utvrdom. Riječ je o klasičnoj omanskoj utvrdi, ova je četvrtasta tlocrta, i veoma slična Sunaysilah utvrdi u Suru koju sam jučer posjetio. A kad si u Omanu vidio jednu utvrdu, vidio si ih sve. Stoga vrlo brzo izlazim, usput bacivši pogled na cipele pred vratima jedne od prostorija, vjerovatno čuvareve koji je odlučio nabaciti jednu predručkovnu siestu u ovo, još jedno vruće jutro.
Na kraju obalne šetnice nalazi se svjetionik, smješten točno na mjestu gdje završava laguna i počinje otvoreno more. Putem zaustavljam se među ribarskim čamcima i dhowovima gdje nekoliko ribara, uključujući i klinca od nekih desetak godina, udičari u plićaku s vodom skoro do pojasa. I taj klinac, dok ga pokušavam uhvatiti svojim fotoobjektivom, hvata neku malu ribicu koju pedantno sprema u plastičnu posudicu.
Nekoliko starih kuća trgovaca, potpuno bijelih fasada, krasi corniche ili obalnu šetnicu. Između njih i ovdje slobodno šeću stada koza i pokušavaju pobrstiti i ono ekstremno malo trave što se još može pronaći, a više svakojake otpatke koji su stanovnici Al Ayjaha izbacili iz svojih kuća. Al Ayjah, iako izgleda puno slikovitije od Sura, istovremeno je i puno prljavije i smrdljivije. U zraku se osjeća miris kozje pišoline.
U dva i trideset hvatam bus (ONTC of kors) za Muscat na improviziranom autobusnom kolodvoru. Kako bus prolazi pokraj muskatskog aerodroma, namjera mi je prisloniti revolver na vozačevu sljepočnicu ne bi li mi zakočio kod aerodroma, da ne bih slučajno otišao do Muscata pa se morao vraćati natrag prema aerodromu. Sada ozbiljno – bus bi prema rasporedu trebao stati kod aerodroma u 18:15. Let je u 21:05. Gotovo tri sata. Piece of cake.
Ili bi tako to trebalo izgledati. Bus iz Sura polazi na vrijeme i vozač, tipično omanski, vozi konstantno između 110 i 120 km/h, i na mjestu gdje znak vidljivo dopušta maksimalnu brzinu od 50. I onda, negdje prije Al Wahila, snažno kočenje i udarac. Terenac ispred busa naglo je usporio s namjerom da skrene udesno. Vozač busa nije uspio brzo reagirati, naguzio terenac i odbacio ga preko niskog zidića uz rubni dio ceste ravno u drugi, viši zid gdje se konačno zaustavio. Kada se prašina konačno slegla, vozač terenca, dobrano potresen, izlazi van. Čini se da mu hvala Bogu nije ništa. Zaustavljaju se drugi ljudi i nastupa tipična ljudska znatiželja – puno gledanja, malo poduzimanja i najviše fotografiranja. Ljudska znatiželja čudna je osobina.
Vozač busa zove policiju. Život je stao na raskrižju. Svi stoje i čekaju. Policija ne dolazi. Naposljetku, zdrav razum kaže da ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu. I tako nakon gotovo sat vremena čekanja, vozač terenca se ukrcava u naš bus i svi zajedno idemo na policiju. I onda tamo još malo čekanja. Mene hvata nervoza jer ono što je trebao biti piece of cake, sada se pretvara u moru. Hoću li stići na avion?! Sve paničnije gledam na sat. Računam. Let je u 21:05, check-in se zatvara sat vremena prije leta, što znači da najkasnije do 20:05 trebam biti na aerodromu.
Kada napokon krećemo, dobrano smo u minusu. Palim gps na iphoneu i pokazuje mi dolazak na aerodrom u 20:17. I sada stvarno želim da vozač stisne gas. Pa i 120 na mjestu gdje je dozvoljeno 50 km/h. On se sada ne skida telefona. Jednom rukom vozi, drugom drži mobitel i nema ni minute slobodne između poziva. Dođe mi da se dignem, maznem mu taj jebeni mobitel iz ruku i bacim ga kroz prozor. Sve sam nervozniji jer kako prolazi vrijeme, postaje sve neizvjesnije da ću stići na avion. A onda su tu i kamioni. Čitave kolone koje se usporeno kreću dvotračnom cestom i usporavaju promet.
Kada je moja nervoza na vrhuncu, vozač se budi iz postautomobilskonesretnog sna i naglo pritisne gas. Opet se vozimo 110 do 120 km/h, slalomski između svih onih kamiona. Gps pokazuje da polako dobivamo na vremenu. Ovo postaje sada prava utrka s vremenom.
Približavamo se Muscatu. Gps sada pokazuje vrijeme dolaska na aerodrom 19:56. Čini se da ću stići, ali još uvijek se ne želim ponadati. I tada mi vozač, isti onaj koji me danas toliko iživcirao, odlučuje izaći u susret – neće me izbaciti na cesti pred aerodromom, već će me odvesti do samog odlaznog terminala. Brzinom svjetlosti izlijećem iz busa, pronalazim šalter i čekiram se. Polako počinjem odahnuti.
“Goodbye. Have a nice flight.”, ljubazno mi na tečnom engleskom kaže imigracijski službenik s osmjehom na licu. Tek sam sada siguran da sam uspio. Pobijedio sam vrijeme. Idem kući.