Pregled posta

Sandboarding na vratima pustinje (Dan 7 – 23.10.2011., iz Sharqiye za Ras al Hadd i Ras al Jinz)

Sandboarding na vratima pustinje. Bio je to naslov članka o sandboardanju u pustinji Atacama u sjevernom Čileu koji je, nakon mog odlaska u Čile 2005. godine, objavio časopis o putovanjima Croatia & World Travel. Časopis je početkom ove posljednje ekonomske krize prestao izlaziti, a na moja pisma i ponude preostalim hrvatskim časopisima o putovanjima tipično hrvatski nisam nikada dobio odgovor. Zato ako netko iz tih časopisa (a zna se kojih) ovo čita, fuck off! Uopće mi niste ni potrebni!
Da ovo ne bude samo početna digresija mog pisanja, uzimam sandboard u ruke i odlučujem se još jednom okušati u spuštanju niz pustinjske dine. Ja sam inače skijaš i snowboardere kao pravi skijaš proklinjem iz dna duše jer nama skijašima uništavaju staze. I u snowboardanju se nikada nisam ni probao okušati. Meni jednostavno trebaju dvije nepovezane noge. U posljednjem sandboardingu se pak nisam proslavio. Može li sada bolje?
Sandboard je zapravo snowboard, a jedina je razlika ta što umjesto na snijegu, boardaš na pijesku. Potom što je ovaj sandboard, koji sam dobio, već dobro razderan i pomalo opasan za korištenje. I naposljetku, ono najvažnije, u pustinji nema žičara koje bi te odvele do vrha dine s koje bi se potom bezbrižno spustio. Ja odabirem dosta nisku dinu uz sam kamp i već do njenog vrha ispuštam dušu. I ujutro je ovdje već vruće, a uspon uz dinu s nekoliko kilograma teškim sandboardom pod rukom nije baš malena stvar. Konačno na vrhu, treba doći najprije do zraka, a potom navuči na noge onaj poluodvaljeni sandboard. I kada je napokon sve spremno, lagano, ali sigurno, i puno bolje od čileanskog iskustva, spuštam se dolje. Osjećaj je lijep, ali šteta što nemaju i skije na raspolaganju da probam skijati na pijesku. Snage i vremena imam za još jedan uspon i spust, a potom s Rashidom, u terencu naravno, hitam natrag prema Al Wasilu ne bih li uhvatio bus za Sur.
Na cesti Rashid odlučuje čekati sa mnom dok se ne pojavi bus. 11:00 busa nema. 11:15 još uvijek je na horizontu prazno. 11:30 polako se obojica češemo po glavi. 11:40 stvar postaje jako čudna i Rashid na mobitel zove nekog svog frenda u selu. Saznajemo da je bus prošao u 10:30. Gledam odmah u vodič i vidim da sam ja zajebao stvar. Nekako mi je u glavu ušla osmica kao sat polaska busa iz Muscata. I Biblija i Bradt kažu drugačije – ONTC-ov bus iz Muscata za Sur kreće u 07:30.
Što sada? Postoje četiri opcije:
1) čekati sljedeći bus koji kroz Al Wasil prolazi tek u 17:45
2) zaustaviti neki od share taksija, ali svi su puni i malo je vjerovatno da idu dalje od sljedećeg sela
3) palac u zrak i stopirati i pokušati zaustaviti neki auto, ali to u Omanu baš i nije praksa
4) Rashid zove svog strica koji ima džipa s kojim bi me mogao odbaciti direktno čak do Ras al Hadda, pedesetak kilometara južnije od Sura
Za ovu posljednju dobivam koliko-toliko prihvatljivu cijenu od 45 riala i ubrzo se pozdravljam s Rashidom i s njegovim stricem Saidom hitam prema jugu. Said ne govori ni jednu jedinu riječ engleskog pa nakon naše prvotne pantomime “odakle si” i “kako se zoveš”, ostatak puta kroz kameniti krajolik protječe u grobnoj tišini.
Nakon sto osamdeset kilometara i dva i pol sata vožnje napokon stižemo u Ras al Hadd, a ja se pozdravljam sa šutljivim, ali simpatičnim Saidom, koji se sada mora vratiti u Sharqiyu. Ja se smještam u kolibicu od šiblja uz more. Cijena je opet vrtoglava i ovakav tip smještaja negdje drugdje mogao bi se dobiti za trećinu jeftinije, ako ne i duplo jeftinije. Ali Oman je Oman i ne valja ovime više razbijati glavu. Ubrzo se nalazim u toplom moru. Opet malo pretoplom za moj ukus, ali neću biti picajzlitis. More je čisto i gotovo posve mirno jer se resort i bijela pješčana plaža nalaze u laguni koja je tek uskim kanalom povezana s otvorenim morem. Iza kanala je puno uzburkanije jer se kod Ras al Hadda susreću Omansko i Arapsko more, a oba su dio Indijskog oceana.
Nakon večere, ljubazne Azijatkinje koje su zaposlene u resortu organiziraju mi odlazak do dvadesetak kilometara udaljenog Ras al Jinza. Plaža uz ovo mjesto poznata je po gnježđenju morskih kornjača. Ogromni betonski kompleks nalazi se na ulazu u rezervat i nimalo se ne uklapa u krajolik. S obzirom na ograničen broj posjetitelja, potrebno je unaprijed napraviti rezervaciju. Nas šezdesetak sretnika večeras podijeljeno je u tri grupe. Po mrklom mraku da jedva vidim gdje hodam, koračam prema plaži. Jedino svijetlo je slaba baterijska svjetiljka našeg vodiča. Mjesec otkada sam došao u Oman nisam vidio što je jako čudno jer je nebo svaku noć savršeno čisto. Oceanski valovi agresivno se razbijaju o plažu. U zraku se osjeća miris kornjača. Svatko tko je ikada u svom stanu kao ljubimce imao kornjače, zna o kakvom je mirisu riječ.
A onda nabasamo na veliku zelenu kornjaču koja upravo u pijesku liježe jaja. Napravila je prethodno rupu duboku metar do metar i pol i sada liježe jaja koji proces može trajati dva do tri sata. Nakon što u rupu u pravilu položi oko stotinu jaja, vrlo mekanih i želatinastih, svojim prednjim perajama polako će prekriti jaja pijeskom i potom desetak centimetara dalje napraviti drugu rupu kako bi zavarala predatore. Od stotinjak mladih jako će ih malo preživjeti. Zapravo od njih tisuću preživi samo dvoje-troje. Upravo nam tada vodiči pokazuju dva mališana koji jure prema valovima uzburkanom oceanu. Treći stoji na mjestu i veoma je slab. Još uvijek je živ, ali vjerovatno ne zadugo. Čini se da ga je dohvatio neki predator, možda lisica.
Oni koji prežive svoje prve dana trebat će proći puno vremena da postanu zreli za razmnožavanje. Odrasla kornjača će tek s tridesetisedam godina starosti snijeti prva jaja.
Ispred naše kornjače stvorila se sada još jedna grupa ne bi li poput nas uživala u toj neobičnoj prirodi. Ali jadna kornjača. Mora da se osjeća kao cirkuski frik dok ju hrpa jadnih turista gleda u nečemo što bi trebao biti intimni trenutak. Vjerovatno se slično osjećaju i sve one divlje životinje na safarima po Keniji i Tanzaniji.