Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/jedvacekamo

Marketing

CETINA - KRKA - VELEBIT - PODVELEBIT - RIJEKA

četiri dana prije isteka pasoša, u četvrtak 06.10.2011. napuštam Hercegovinu i ulazim u Hrvatsku na graničnom prijelazu Kamensko. bio sam tužan radi skorašnjeg kraja, ali i radostan jer je još veliki komad Hrvatske ispred mene. planirao sam taj dan stići negdje do Sinja, a za sutra je bila opcija prema Splitu - Kaštelama ili prema Šibeniku ili Kninu. čuo sam da su najavili jako nevrijeme za prekosutra, pa se je valjalo negdje skloniti u slučaju da to potraje. negdje u selima iza Trilja na Sinjskom polju provodim svoju prvu noć u Hrvatskoj. sutradan ujutro ulazim u Sinj i vraćaju mi se sjećanja, naime tu sam odslužio oko tri mjeseca vojnog roka. dosta se toga promjenilo od tada, a možda najviše ja.


CETINA KOD TRILJA


LJUBAV KOD TRILJA


RECESIJA U TRILJU


ZORA ( SINJSKO POLJE)


u gradu obnavljam zalihe hrane, provjeravam mailove ( u valjda najskupljem internet cafeu na balkanu 1 sat - 3 eurića) , kupujem vuneni džemper u second handu i donosim odluku da što prije krenem put Knina točnije Uzdolja. od tamo se javio couchsurfer Slobodan, a kako je već počela naoblaka bilo je pametno što prije kidnuti. e sad kako ja rijetko idem najkraćim putevima tako sam umjesto preko Drniša krenuo preko Vrlike. zapravo želio sam vidjeti izbliza Dinaru i raspitati se malo o varijantama odlaska na tu planinu. u međuvremenu se je nebo već skroz zatvorilo, nevrijeme je dolazilo sa sjeverozapada, a ja sam trebao baš tamo. toliko je bilo crno da je mrak pao sat vremena ranije. uskoro je počela obilna kiša sa tučom. nije mi propuštalo ništa, a jedina slaba točka su bili improvizirani najloni na nogama koji su se s vremenom poderali. ljudi iz auta u prolazu su me vjerovatno sažaljevali, a ja sam zapravo bio sretan. bilo je to novo iskustvo za mene, nikad nisam vozio po tuči i tolikoj kiši. masaža iz prirode ...
nakon nekih sat - dva nadasve uzbudljive vožnje već sam sjedio u kući kod mojih novih domaćina uz peć i čašicu domaće rakije. gledali smo kvalifikacije za europsko prvenstvo u nogometu, a kako je moj domaćin sportski urednik na radiju Knin, bilo mi je intersantno slušati o njegovim iskustvima.
sutradan odlazim biciklom na jednodnevni izlet u Nacionalni park Krka preko brojnih sela, spuštajući se i prelazeći dvaput rijeku Krku. rijeka i njen kanjon sa brojnim sedrnim slapovima ostavljaju bez daha, a u povratku negdje kod vidikovca za slap Manojlovac nebo me časti čudesnim bojama nakon samog zalaska sunca. nikad nisam vidio nešto takvo prije.
slijedeći dan popodne se pozdravljam sa mojim domaćinima, porodicom Popratnjak i krećem preko Knina prema Gračacu.


PERUČKO JEZERO


NEBO IZNAD DINARE 1


NEBO IZNAD DINARE 2


PORODICA POPRATNJAK




KRKA


OČEKIVAO SAM VEPRA


ALI NE OVOLIKOG


KRKA ( ROŠKI SLAP)


KRKA ( SLAP MANOJLOVAC )


OVO SE NE VIDI SVAKI DAN

sjetio sam se Tatekove kolibe na velebitskom Crnopcu i odlučio otići malo sabrati misli prije povratka u Rijeku. nikad nisam ni bio na jugoistočnom Velebitu, pa je ovo idealna prilika da ga malo upoznam. uz to volio bih jednog dana prehodati cijelu planinu od Vratnika do izvora Zrmanje ili još dalje do sela Prevjesa na samoj granici parka prirode, pa sam želio malo snimiti teritorij kuda bi se moglo proći jer tu baš i nema markiranih staza. postoji nekakva staza sa Crnopca do izvora Krupe, ali za dalje od izvora nema ili mi nije poznato. negdje sam našao podatak da je postojala staza prije rata, ali je sa vremenom zarasla. moglo bi se proći nešto sjevernije prateći prugu do izvora Zrmanje, uostalom upravo pri izgradnji te pruge su otkrivene Cerovačke pećine jedne od najvećih i najljepših pećinskih kompleksa u Hrvatskoj.
prespavao sam u selu Prevjesu i sutradan nastavio do Gračaca, a kasnije i produžio do prijevoja Prezid odakle skreće makadamski odvojak prema Tatekovoj kolibi. tu sam se malo gubio jer ima dva odvojka, pa sam taman izgubio dragocjeni sat vremena i ulovila me je noć. trebalo je još isprebacivati potrebne stvari i hranu iz bisaga u ruksak te posakrivati bicikl i torbe, pa sam morao prespavati u šumi na dvadesetak minuta od skloništa. sutradan mi svjetlost dana otkriva pravi šumarski dar-mar. velikim djelom staze je bilo porušeno brojno drveće koje je trebalo preskakati. bilo je tu i puno trulog drveća (od prošlih godina ), pa baš i nije jasno čemu tolika rušenja, ako se već to ne izvlači.
ubrzo stižem do kolibe koja izgleda više nego dobro i tu ostajem još dvije noći.

područje Crnopca je iznimno krševito, ispresjecano brojnim kukovima i ponorima. to je ujedno i moja posljednja planina na ovom putovanju, a svaka od njih ima neke svoje znakovitosti po čemu je posebna. možda bih istaknuo kod Velebita - specifičan položaj na sudaru dvaju klimatskih područja, a samim time i veliku razliku u fizičkom izgledu između jadranske i ličke strane. valja još i istaći brojne duboke jame i visoke kukove, pakleničke kanjone, raznoliku vegetaciju, mikroklime i dr.., osim toga rijetke su planine koje se mogu pohvaliti sa dva nacionalna parka te strogo zaštićenim prirodnim rezervatom.

drugi dan mog boravka u skloništu poslije povratka s vrha Crnopca srećem Zorana i Željka vrijedne planinare iz P.D. Mala Rava koji svaku srijedu dolaze uređivati i obići sklonište, koje je jako lijepo uređeno i čisto upravo zahvaljujući njima. provodimo ostatak večeri u prikupljanju drva, slaganju skladišta, paljenju otpadaka i ugodnom razgovoru uglavnom o obližnjim vrhovima, te o problemima sa kojima se susreću prilikom održavanja ovog objekta.


OVDJE POČIMA - ZAVRŠAVA VELEBIT ( ZRMANJA NEDALEKO SELA PREVJES)


KAMP NA CRNOPCU


POGLED NA JUŽNI VELEBIT SA JUGOISTOČNE STRANE


ZAPREKE POSVUDA






TATEKOVA KOLIBA


TEREN U OKOLICI KOLIBE


JESEN


POGLED S VRHA


ZA SVAKOGA PONEŠTO


vec tad sam počeo razmišljati da se vratim natrag u Gračac, pa dalje do Svetog roka jer odatle počima Majstorska cesta koja vodi preko prijevoja Mali Halan te se spušta sve do Obrovca i Zrmanje. pročitao sam negdje da je to, ako ne najljepša onda sigurno jedna od najljepše i najbolje trasiranih planinskih cesta, a kako preko tog velebitskog prijevoja još nisam prolazio jako sam želio upravo tamo.
sutradan ujutro kada sam se probudio koliba je bila u oblaku, a nakon doručka i pretrpavanja stvari na bicikl spuštam se natrag na Prezid odakle se moglo vidjeti da ipak na jadranskoj strani ima sunca. sretan zbog toga saznanja vraćam se natrag u Gračac i nakon obnove zaliha odlazim dalje prema Svetom roku. nekoliko kilometara dalje cesta ulazi u šumu i tu počima desetkilometarski uspon. opet me u šumi upratio jedan pas i slijedio nekoliko kilometara, ali je odustao čim smo izašli na vjetrometinu. kada sam došao na Mali Halan bilo je već oko 18h, uz jaki vjetar i kako sam ugledao tamo neku razrušenu kuću nije bilo puno izbora nego tamo i zanoćiti.
upravo ovdje na prijevoju je bila nekadašnja granica između Hrvatske i Dalmacije, a danas je to valjda ličko - dalmatinska međa. ovdje negdje je bila i linija bojišnice iz posljednjeg rata, pa je teren pun tabli koje označavaju minsko sumnjivo područje te se ne treba kretati van ceste osim ako ne poznajete teren.
kako je u kući bila promajica, nabio sam šator što više uza zid, ali se je zrak ipak podvlačio ispod. stavio sam nekakve cigle na rubove , a osim najlona ispod samog šatora iznutra prvo stavljam srebrnu nepropusnu foliju, pa madrac na napuhavanje, pa vuneni džemper ispod donjeg djela leđa i mjehura i zavlačim se u solidnu vreću za spavanje. na sebi ostavljam čarape, pa još jedne vunene, zatim duge gaće i pamučne hlače, a gore dvije majice s kratkim i dvije s dugim rukavima i kapu i to je taman dovoljno da se može odspavati bez prečestoga buđenja. nije bilo prehladno kao na Magliću, ali cijelu noć se čuje pravi orkestar refula raznog intenziteta kroz otvorene prozore.
ujutro me je obradovalo sunce i uz topli čaj i doručak pružilo dodatnu energiju za ono što slijedi. a uslijedilo je sigurno najlijepše iskustvo na hrvatskoj dionici ovoga putovanja i jedno od najboljih od kad sam krenuo - dvadesetak kilometara spusta po ovoj prekrasnoj cesti i to po buri. prava je šteta da sam bio sam, pa nisam mogao nikoga snimati ili nitko nije mogao mene jer bi bilo jako interesantno za pogledati. sa stativa sam uspio snimiti tek jednu, dvije fotografije i za to mi je trebalo sigurno petnaestak minuta. trebalo je naslagati kamenja na stativ, pa nasloniti bicikl negdje gdje ga bura neće srušiti, pa procijeniti koliko sekundi treba da ubrzam i uđem u kadar i uz to osluškivati vjetar koji bi uvijek bar malo pomaknuo kameru što je dovoljno da fotografija ne bude ispravna.
cesta se prvo blago spušta prateći sa lijeve strane nekoliko pastirskih stanova, a zatim prolazi kroz Kraljičina vrata te izbija bočno na Tulove grede - skupinu velikih kamenih tornjeva ili tula. dalje se spušta u nekoliko oštrih zavoja u podnožje greda, a odatle slijedi dugački spust sa kojega se otvaraju lijepi vidici na kanjon Zrmanje i Novigradsko more.
i tako nakon par sati što vožnje, što guranja, što slikanja stižem do Zrmanje i Obrovca gdje radim pauzu i otkrivam čari ovdašnjeg pekarskog zanata.




MAJSTORSKA CESTA - LIČKA STRANA


PRIJEVOJ MALI HALAN


SUDAR KLIMA




BIVAK NA MALOM HALANU


MINE SU POSVUDA


PETNAEST MINUTA POSLA




TULOVE GREDE


OŠTRI ZAVOJI


KANJON ZRMANJE I NOVIGRADSKO MORE


OBROVAC


ZRMANJA

kada sam se uspeo iz Obrovca na vjetrometinu bura je poprilično ojačala i počela me zabacivati na morsku stranu. ipak sam to nekako držao pod kontrolom popraćen čestim pogledima i smijehom ljudi iz auta koji su povremeno dolazili sa suprotne strane. kako nije bio gust promet pokušavao sam voziti sve dok nebi naišao auto iza mene, a onda bi gurao dok moja strana ceste opet nije čista i tako kilometrima. sve dok nedaleko mjesta Jasenica me jedan reful nije srušio. u dvije - tri sekunde sam se digao i izvukao bicikl kraj ceste. vrag je odnio šalu te sam pregurao nekoliko kilometra i nekako stigao do Starigrada gdje je bilo nešto mirnije. pojeo sam neku juhicu i nastavio prema Karlobagu. negdje od Barić drage je bio zatvoren promet za sva vozila osim automobila, pa sam ubrzo pronašao neku praznu kuću i tu se utaborio. ovoga puta su se i vrata mogla zatvoriti te nije bilo promaje, ali je vjetar svejedno cijelu noć divljao i dobrano tresao zidove.
razmišljao sam kakav mora tek biti osjećaj kada uragan prolazi nekome iznad kuće. kakav mora da je osjećaj danima spavati u šatorima na Himalajama i čekati da stanu vjetrovi. ako stanu..
evo sada sam malo gledao na netu i našao podatak da je najveća brzina vjetra ikad zabilježena u Hrvatskoj upravo između tunela Sv. Rok i Maslenice i to 307 km/h, a slijedeća na Masleničkom mostu 248 km/h. ova prva nije službena jer mjerni instrument nije bio baždaren za tolike brzine.


VELEBITSKI KANAL


JOŠ SAMO DVA DANA




BURA


KAPA


BARIĆ DRAGA IZ


PRENOĆIŠTA


sutradan ujutro je opet vjetar malo oslabio da bi poslijepodne pojačavao. tako je bilo i dan ranije. do Karlobaga sam došao relativno brzo i upoznao neke kanadske bicikliste - alpiniste, pa sam i tu napravio dužu pauzu prije pokazat će se najtežeg ispita - dionice do Jablanca.
zapravo ovdje ima i uspona te uz jak vjetar to iscrpljuje poprilično. tijelo se jako grije, pa ako imam samo majicu viška probija me znoj, a ako se skinem ne smijem stajati jer pada temperatura tijela i pothlađuje me bura momentalno. dobra vjetrovka zlata vrijedi i čuva zdravlje i energiju u ovakvim uvjetima. vjetar se zavlači kroz najmanje rupice u rukave, hladi i napuhuje, ali već po zvuku se može pretpostaviti dali reful jača ili slabi, pa kod iznimno jakih zastanem koju sekundu pa onda nastavljam. tješio sam se planinarskim skloništem u Jablancu sa zatvorenim vratima, dekama i madracima.
kada sam stigao dolje bio sam potpuno iscrpljen, kao ocijeđena spužva, ali nakon nekoliko mjeseci na cesti čovjek očvrsne i razmišlja drugačije, jednostavno na sve gleda samo s pozitivne strane.
ako krećete samo da bi došli od točke A do točke B ili C onda nemojte ni kretati. u nekim krajevima su ljudi otvoreniji, ponegdje je priroda ljepša, ponegdje želite upoznati gradove, negdje vremenske prilike, a negdje je hrana pristupačnija, uglavnom ne može sve odjednom. i dobro je da je tako. treba se otvoriti i upijati informacije, mirise, zvukove, komunicirati - od svakoga ili svačega se može nešto korisno naučiti. i odreći se predrasuda, lijenosti, komfora i praznih priča. ja sam razmišljao tako, ali nisu svi isti, netko drugi će možda imati nešto drugačija iskustva. ali postoje brojne knjige sa iskustvima, pa ako koga zanima neka čita i analizira. uostalom i ja sam tako radio prije odlaska.
no vratimo se u sklonište planinskog doma Miroslav Hirtz u Jablancu za koji kažu da je najniže na svijetu sa nadmorskom visinom od svega 20 metara iznad mora. nakon solidne večerice i čajića lagano mi se povratila snaga, imao sam i svijeću, pa sam guštao malo se izležavati na madracu prije nego zaspem. ipak je to bila moja pretposljednja noć. želio sam da traje što duže.






PODVELEBITSKI KANAL


JABLANAC


NAJNIŽI PLANINARSKI DOM


SPAVANAC I PO

ujutro je bura popustila, pa sam otišao do obližnje uvale Zavratnica, jedne od najljepših na Jadranu.
za one koji nisu bili, uvala podsjeća na fjord i dugačka je nešto manje od kilometra. postoji lijepa staza okolo, na dnu se mogu vidjeti ostaci potopljenog njemačkog broda iz drugog svjetskog rata, a da sam došao samo tjedan dana ranije još sam se mogao i okupati. susrećem rendžera koji priprema vrše u prirodnom zaklonu i osluškuje vjetar. priča mi da kada je prije puhala bura, onda je to bilo konstantnije, a danas uglavnom na refule. kad puše jako jugo onda se uopće ne može ni biti ovdje.






UVALA ZAVRATNICA

krenuo sam prema Senju, pozvao sam dan ranije ove Kanađane u Karlobagu da se nađemo u Klenovici, pa da napravimo mali party pošto mi je zadnji dan na putu, ali su oni otkazali.
otišao sam tu večer do planinarskog skloništa Vinište iznad Klenovice i prespavao posljednju noć tamo. već sam bio dvaput ovdje, jednom pješke, jednom autom, a evo sada i biciklom. i svaki put su tu bili domaćini iz P.D. Vihor - Mišo Dlouhy i njegova žena koja će vas uvijek dočekati sa čajem od bilja iz okoline. malo - pomalo raspričali se o Anadoliji i turskim planinama. naime, Mišo je bio na jednomjesečnoj ekspediciji koja je 1970 godine pohodila Ararat, Erciyes i Elbrus. ekspedicija je brojala 6 članova u 3 fiće sa 6 rezervnih guma i 6 stiropora na krovu ( podloge za spavanje). tada je 10 litara benzina tamo koštalo dolar, a danas 1 litar 1.7 eura, ali nije bilo interneta, pa se je puno teže dolazilo do informacija.

posljednju dionicu prelazim prisjećajući se kako sam se istim cestama vozio dok sam se ovo proljeće pripremao i izgarao od želje da krenem. cijeli film priprema, trčanja naokolo, moljenja, odricanja, nabavki, proučavanja, planiranja mi je prolazio kroz glavu. puno ljudi mi je pomoglo na razne načine te im se svima od srca zahvaljujem.

i tako sam stigao kući nakon 145 dana na cesti, još nisam stigao obići svu rodbinu i prijatelje, napraviti nekakav rezime cijelog putovanja, pronaći novi posao i obrijati se, ali korak po korak sve će doći na svoje. za početak odo u caffe bar " BARD" na trgu Grivica kod svetog Vida na najbolju pivu u Rijeci.




JADRANSKA MAGISTRALA - NEKAD


SENJ


SLIJEDEĆI PUT


PLANINARSKA KUĆA VINIŠTE IZNAD KLENOVICE


DOMAĆINI


ZAR JE STVARNO SVEMU KRAJ


RUTA ( Cetina - Krka - Velebit - Podvelebit - Rijeka )


RUTA


daljnje informacije o eventualnim događajima vezanim za ovu ekspediciju ćete moći pročitati na ovim stranicama...














Post je objavljen 24.10.2011. u 19:52 sati.