Jednostavno je to počelo: Pop je otrčao polumaraton, napisao članak za Dance.hr, a ja sam iz udobnosti doma svojega, nedaleko plinske peći, dao komentar: „Svaka čast, Pope. Ako dogodine budeš htio trčat, računaj na mene“.
Mnoge sam slične komentare - iz udobnosti doma svojega potpomognut plinskom peći, isto kao iz udobnosti kafića kvartovskoga potpomognut teretnim pivama – u svom životu davao – em ću skočit s padobranom, pa bungee jumping, pa ću otići na gostovanje Rome, pa na Svjetsko ili Europsko prvenstvo, pa ću naučiti kineski, pa ću naučiti svirati gitaru, pa ću skočiti sa Srednje barutane na prijelom, pa ću ovo, pa ću ono: a od svega toga – ništa.
Razlozi su svakojaki: lova, nedostatak vremena, sposobnosti, talenta i svi ostali drugi alibiji. Ali zato sam uvijek za šankom bio najglasniji - za to se uvijek imalo love, pregršta vremena, sposobnosti, talenta, i svih ostalih alibija poput zgodne konobarice – e da sam ja ovo, e da sam ja ono, gdje bi mi bio kraj.
Nadaleko je znana moja izjava u svakojakim pijanskim izletima: „E da sam ja trenirao nogomet, danas bi realno govoreći branio za Crotone u Serie B“. Realno govoreći isti taj Marole, pun golmanskog talenta, nije branio ni za reprezentaciju gimnazije. Štoviše nisam bio ni rezerva, već treći vratar (Pero Gvozdenica i Vlaho Jemin bili su prva dva). Poznata je i sekvenca iz moga srednjoškolskog života: Pero i Jemin su bili spriječeni u nastupu na dalmatinskom prvenstvu srednjih škola, ja sam zauzeo jedinicu, nisam se proslavio i na povratku doma u autobusu morao sam slušati jednu, te istu rečenicu – Eh da je Pero branio!
Ovoga puta iz meni neznanih razloga, odlučio sam stati na kraj teoriji i okrenuti se praksi. Odlučio sam krenuti s kauča i kafića ravno na stazu. Pokrenite se iz naslonjača, rekla bi ona reklamna kampanja Lige prvaka.
.............................................................................................
Bio je sparan ljetni dan, čini mi se nikad topliji 1. rujna. Ne baš idealan dan za prvi trening. Na stazi, puno prije sumraka, Pop, Pero Gvozdenica, njegov poslovni kolega Zoran Mrkailo zvani Zebra zbog sposobnosti galopirajućeg finiša, te još jedan kolega, ovoga puta vaterpolski – Ante Bogdanić (na maratonu je još trčao i Andrija Grgić, također lik iz Combisa, ali nije se spremao s nama. Ja mislio da je taj Combis nekakva tehno tvrtka, a ona se bavi proizvodnjom dugoprugaša). Pop, kao stara polumaratonska iskusnjara, daje upute i savjete što i kako: za danas je predvidio jedan laganini trening – puni krug oko Jaruna – prevedeno u brojke 6300 metara.
Nismo ni startali, a Ante i Pop već odmiču. Oni su s treninzima počeli puno ranije, ali prema njihovu trčanju, to se ne bi reklo. Meni izgledaju kao da malo brže hodaju. Naravno, odlučujem se pratiti taj hodajući tempo. Pero i Zebra su pametniji od mene, oni ostaju šetuckati iza nas.
Već na prvom kilometru uviđam da oni ne hodaju, već da trče poprilično brzo. Prva kriza me već počinje pucati. Nekako ipak prolazi, isto kao Pop i Ante. Više ih ne vidim, čak ni dvogledom.
Ostajem sam, jadan ti sam, a tek drugi kilometar. Na trećem proklinjem cigare, drogu i alkohol, proklinjem sve moje glupe životne ideje s ovom posljednjom kao njihovom kraljicom, prolazi mi kroz glavu da koji sam ja glupak jer kako mogu trčati polumaraton s mojih 95 kila, gdje sam ja to molim te vidio slonove kako trče maraton, trebao sam se držati onoga što najbolje znam u životu, a to je gledanje utakmica s kauča, jebem li ti onu reklamu s Lige prvaka „Pokrenite se iz svojih naslonjača“, kud da sam pokrenem, možda u smrt - umrijet ću - ovo su mi možda posljednje riječi u životu, tu na ovom jebenom zagrebačkom Jarunu, zamisli tu ću umrijet, od svih mjesta na svijetu ja ću umrijet na Jarunu, jebem li ti sve profesore zemljopisa koji su me u životu učili, pička li im materina, njima je Kaspijsko jezero najveće na svijetu, a ne jarunsko, ovo je najveće jezero na svijetu, nikad kraja, nikad kraja, trčim već danima, mjesecima, a još nisam napravio ni puni krug, umrijet ću....
Dosta.
Stajem, ne mogu više (aaaaaaahh, haaaaaaahhahhhhh). Srce mi izljeće ispred mene k'o u crtanim filmovima, ono kao kad se jedan od aktera zaljubi. Jebote, kako kuca, strefit će me infarkt.
Pretrčao sam ni manje ni više nego 4 kilometra. Hodam malo da dođem k sebi. Kako mi se srce smiruje, tako odlučujem nastaviti. Govorim sebi: koji si ti jadnik, ako ne možeš pretrčati krug oko Jaruna, kako misliš polumaraton. Noge mi se jedva odljepljuju od jarunske zemlje. Na malom usponu iza Aquariusa prestiže me familija puža golaća. Udrili su tempo od kojeg mi je ponestalo kisika u mozgu. Više ih ne vidim. U smrtnom hropcu dogegao sam se do kraja uspona – počinje ravnica fala kurcu – a eno tamo i izlaz/ulaz s Jaruna s kojeg smo krenuli. Sretan sam kao malo dijete. Uspjet ću, uspjet ću, ponavljam u sebi, dok mi noge okreću broj 112 – poziv za hitne slučajeve. Dolazim kraj izlaza s Jaruna, kad ono – razočarenje. To nije onaj ulaz s kojeg smo krenuli: pa gdje je naš, u pičku materinu, koji je ovo kurac?. Treba nastaviti dalje, ali ova ravnica je duža od pruge transsibirske željeznice, a taj naš jebeni izlaz se uopće ne vidi.
Predajem se, gotovo, iako ću kasnije slagati ekipu da sam pretrčao cijeli krug. Drugi dan jedva sam otišao na posao, mislio sam da je to bio ujedno i posljednji trening za polumaraton. Nisu sve stvari za svakoga, rezonirao sam trezveno.
Ipak iz meni neznanih razloga odlučujem nastaviti s treningom, iako znam, dobro znam da u Ljubljanu mogu otići samo kao turist. Nema šanse da se s mojom kondicijom pripremim od 1. rujna do 23. listopada, kada je ljubljanski polumaraton.
.....................................................................................
Da je ovo sad holivudski film o nekom debelom stopedesetokilašu koji se priprema za maraton, krenule bi one ubrzane scene njegovih priprema: kako se znoji, kao puše, kako ima potporu obitelji (Koji si ti kreten, što će ti to u životu), kako misli odustat, kako ne misli odustat... Zamislite i nas u tim scenama, jer vas ne mislim daviti nadugo i naširoko što smo i kako trenirali, ali dva treninga moram spomenuti.
Prvi. Opet krug po Jarunu, ali sa što bržim tempom. Krećemo Pero, Zebra, Pop i ja. Postavio sam pred sobom cilj da moram pratiti Popa što je više moguće. Bio je to, vidjet ću kasnije, klasični zajeb. On je vidio da ga ja pratim, pa nije stisnuo gas do kraja. A pošto nije stisnuo gas do kraja, bilo mu je dosadno, pa je odlučio prekratit vrijeme pričom. Eh sad, teško mi je reći o čemu smo pričali: možda o nogometu, vaterpolu, Dančama, poslu, životu, ženama, stvarno ne znam, ali veliki mi je problem bio što je Pop htio da to bude dijalog, a ne monolog, tako da sam i ja morao sudjelovati u komunikaciji. Tu i tamo sam na jedvite jade izustio 'da' ili 'ne', uopće ne znajući o čemu to Pop pobogu priča. Za ostalo nisam imao kisika. Njemu je sve to skupa dokurcalo, nije on Eminem pa da predikuje s monologom. Odjednom se katapultirao, a mene ostavio slomljenoga tempom. Ostatak trčanja samo sam razmišljao o pjesmi Kawasaki 3P-a „Ni da, ni ne“. U cilj sam ušao kao janje na klanje. Tijelo mi je bilo u gorem stanju nego ono Moamera Gadafija three days after. Prateći Popa prvi put sam osjetio strašnu bol u koljenu koje se nisam riješio sve do dana današnjeg. Što mi je trebalo da se pravim atleta kad imam prsa pileta?
Drugi. Ovoga puta dužinski trening od 13,5 kilometara. Prevedeno jarunskim rječnikom, nešto više od 2 kruga. Naravno trčimo Pero, Zebra i ja, jer s ovom dvojicom nemamo što tražiti. Pero je u dilera nabavio neke energetske gelove, u atletskom žargonu, popularno zvane droga. Krećemo skroz laganim tempom. Prilikom prolaska prvog zavoja, razmišljam da ga moramo proći još dva puta. To i govorim mojim sutrkačima ubijajući ih na taj način u pojam. Nevjerojatno je zajebano otrčat prvi krug, a znaš da to nije ni pola. Jedva smo ga prošli. Negdje na 7 kilometru mozak hoće van da skoči, i mislim se da nema šanse doći do tog jebenog 13 kilometra. A onda Pero iz pederice vadi gel i daje nam ga. Nevjerojatno – kao da je rastegnuo crtu kokaina. Odjedanput neka nevjerojatna snaga, kasnije nam je Pop rekao da se to zove placebo. Ja i dan danas mislim da je riječ o drogi ne umanjujući Popovu inteligenciju.
Pero i ja nakon šuta polijećemo. Do tog trenutka trčali smo kilometar za oko 6 minuta, a onda sljedeća tri kilometra spuštamo ispod 5:30, čak bi se usudio reći bliže petici nego polovici. A onda sranje. Totalno neiskustvo, rekao bi Jura Ozmec, pukao je, Juriy Borzakovsky je pukao. Usporavamo jako. Govorim Peru, ajde ti ako možeš, ja ne mogu. Pero je pametan: zna da ako me ostavi da bi me možda cijeli svoj život nosio na duši. Jedva pomičem noge. Ta zadnja dva kilometra nikako da prođu. Odjedanput, 500 metara prije cilja, Pero se slučajno okrene, a odmah potom jaukne: 'Evo ga, evo ga', a onda ubrza kao da ga sam Sotona progoni. Bio je to Zebra kojeg smo nekoliko kilometa ranije ostavili u šumskom mraku udaljenog par svjetlosnih godina od cilja. Protutnjao je kraj mene brzinom dvostrukog svjetskog prvaka, a ja sam pomislio da je sigurno uzeo još neki jači gel, nego ja i Pero. Nevjerojatan finiš, za razliku od mene, koji ponovno nekoliko dana nisam mogao hodati. Ako sam ovako pukao na 13 kilometara, nema šanse da istrčim 21.
Da je ovo sad holivudski film o nekom debelom stopedesetokilašu koji se priprema za maraton, opet bi krenule one ubrzane scene njegovih priprema: kako se znoji, kao puše, kako ima potporu obitelji (Svaka čast što tako treniraš, ali isto si kreten, što će ti to u životu), kako misli odustat, kako ne misli odustat...sve do Dana D, tojest dana poznatog u povijesti kao iskrcavanje invalida na Ljubljanu.
...................................................................
Može se reći da smo za polumaraton spremni. Reći ću vam zašto to mislim. Kada smo Pero, Zebra i ja (za razliku od Popa i Ante koji su mogli diskutirati i o teorijama spoznaje) počeli trčat uopće nismo mogli međusobno pričat. Kada bi jarunskom stazom prolazila neka pičija na rolama, uopće joj nismo mogli dobacit, a ni alavija se okrenut za njom. Ja bih samo pokazao palcom prema gore da valja. Kada smo nakon mjesec i pol dana završili s pripremama, mogli smo pričat prvih 5 kilometara, i u isto to vrijeme dobacivat pičijama na rolama. Ja sam čak na kraju priprema i u 15, 16 kilometru mogao podignuti palac prema gore ako bi valjala. Ako ne, tim bolje, ne bih morao dizati palac i gubiti enrgiju, a ionako prebrzo prolete pokraj nas onako kotačizirane.
................................................................
Napokon je svanuo taj tmuran, maglovit, polukišan dan D – 23. listopada 2011. godine gospodnje – iskrcavanje poluspremnih polumaratonaca na slovensku zemlju. Ljubljana je puna kao šipak, nema se gdje ostaviti auto. Na jedvite jade nalazimo neko mjesto ispred nekakve stambene zgrade. Tamo se i presvlačimo kao najveće balkanske seljačine, a to dokazujemo i zapišavanjem fasade. Ja sam osobno prije utrke imao dvojbu hoću li obući dres hrvatske ili argentinske nogometne reprezentacije. Odlučujem se za onaj argentinski iz jednostavnog razloga – udobniji je. Kasnije ću shvatiti da sam genijalno postupio. Pomalo kasnimo na maraton, skoro da bi trebalo potrčati da stignemo na start. Zebra pita hoće li se to kontat. Srećemo nekog slovenskog dedu koji nas ispod oka posmatra kako stojimo s onim maratonskim brojevima na grudima i u čudu nas pita jesmo li normalni kad ovako debeli idemo trčati maraton. Mislio sam mu dobaciti jesi li ti normalan kad u 120 godina svoga života nisi ništa naučio o bon tonu, ali imam prešnijeg posla koji se zove zagrijavanje. Stižemo na start i tražimo startne blokove. Pop, Ante i Andrija kao pravi profesionalci odlaze u profesionalnu kategoriju, a Pero, Zebra i ja tražimo naš startni blok – onaj najslabiji.
Nevjerojatan je taj naš startni blok. Podsjeća na neke ustanove gdje ne biste voljeli boraviti. Odmah do nas neka muslimanka zarobljena burkom. Marama joj prekriva sve dišne putove, a ide trčat maraton. Dokaz da smo zaista u najjačoj konkurenciji. Nešto dalje dvije prijateljice s guzicama veličine Triglava. Ispred nas sijedi starci koji imaju najmanje 80 godina, a prvi put su nastupali u polumaratonu 1945. kad se Ljubljana oslobađala od fašista. Iza nas neki gay u florescentnoj odori. Više testosterona ima fikus u kantunu moje dnevne sobe nego on. Osvrćem se i tražim nekog invalida. Stoposto i on sa štakama trči u našoj jakosnoj skupini. Peru otkrivam moja zapažanja, on ne može vjerovati. Smije se, iako sumnjam da mu je do smijeha. Fokusiramo se na zeca – on nas treba dovesti u cilj po vremenu od 6 minuta za svaki kilometar. Isto ono vrijeme po kojem smo se neslavno pripremali na Jarunu.
Prvo kreću najbolji maratonci – ono svjetski prvaci, olimpijski pobjednici i tako to, potom profesionalci Ante, Andrija i Pop - pa sve do naše, najslabije skupine. Mi kao polumaratonci trčimo jedan krug po Ljubljani, maratonci logično dva. Pero, Zebra i ja imamo samo jedan cilj – da nas svi ti Kenijci i Etiopljani ne prestignu za čitav krug ili u prijevodu za majušni 21 kilometar.
Napokon krećemo nošeni adrenalinom. Nevjerojatan broj ljudi trči, što je i normalno ako se zna da trče svi koji su trenutno živi u Sloveniji i šire: od Kenijaca do invalida iz naše skupine. Mi se držimo zečeva. Razmišljam kako bi bilo bolje da umjesto ovih slovenskih zečeva, trče playboyeve zečice u tangicama o čemu sam svojevremeno napisao pjesmicu na istom ovom blogu.
Pero, Zebra i ja pričamo i zajebavamo se trčeći. Valjda na taj način hoćemo ovim invalidima, pederima i nindžama oko nas pokazati koliko smo spremni. Pero moli zeca da nam bude vodič po Ljubljani – ono kad ćemo je već pretrčat nadugo i naširoko – da bar nešto naučimo. Iako ne'š ti grada Ljubljane. Ovaj začudo pristaje: ovo vam je srednja škola, ovo ti je muzej, ovo ti je... Zečevi nose i balone kako bi bili što vidljiviji. Ja ih lupam glavom, Zebra rukom. Zebra je prije utrke imao genijalnu ideju: probati koji put otrčati zečeve u krug, no zbog nedostatka snage to se izjalovilo.
Približavamo se 5 kilometru, to je ona granica do koje se nas trojica možemo zajebavati pričajući. Kasnije počinjemo umirati, a verbalna komunikacija ne sadrži ni da ni ne. Pop nas je upozorio da je na 5 kilometru uspon veličine Boninova. Prvotni plan je bio da uzmemo taksi do vrha, ali nigdje ni Cammea, ni Zubaka. Govorim Peru da ću ja ubrzat na tom usponu, jer mi je ovo sve presporo. Naravno Pero zna da se zajebavam. Cijelim putem publika se nalazi oko staze i bodri trkače. Imaju li ti Slovenci kakve hobije? Kakvi likovi, umjesto da okopavaju vrt, gledaju pripreme njihovih smučara ili Handanovića u Seriji A, oni bodre luzere.
Raskrće prije početka uspona je puno ljudi, a ništa se ne dijeli. Deru se 'Bravo, bravo'. Kako originalno. No onda uoče mene i stanu vrištat: „Arhentina, vamos, arhentina“. Otpozdravljam im dijeleći poljupce, čas lijevo, čas desno. Peru govorim da ovo moram istrenirat prije ulaska u cilj. Kao da je načas promislio: Ne brini imaš vremena. Nekoliko sati.
Nevjerojatno me je diglo to skandiranje. Kao da igram za Argentinu protiv Brazila s brojem 9 na leđima u finalu Copa Americe u Caracasu. Eno gore je i Hugo Chavez, dobro ga vidim, pomogle su mu kemoterapije, ima i nešto kose. Imam osjećaj kao da o ovoj mojoj utrci ovisi sva sreća napaćenog argentinskog naroda. Kao u nekom bunilu krećem s ubrzanjem na usponu. Prelazim trkače oko mene. Promislim, jesam li ja lud, fakat sam osjetno ubrzao i to na ovom usponu. Sreća da je Pop lagao. Nema ova uzbrdica veze s boninovskom. Ali zato traje više, puno više od nje.
Na 7 kilometru ipak počinje ravnica: Pjevam „Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti“. Već sam crkao. Koja bruka, ako sada ne završim polumaraton. Pripremam se mjesec i pol dana i zamisli da ga ne otrčim, govorim sebi plašeći se takvog scenarija. A onda novo raskršće – najviše publike je upravo na raskršćima – i novo skandiranje: Batigol, vamos, vamos. Arhentina, Messi, čak se neka dobra čkapi dere u zanosu vamos.
Pa kako onda neću vamos. Opet ubrzavam, prelazim trkače oko sebe, ima ih kao planktona, kao da se poput ameba razmnožavaju dijeljenjem. Koliko li sam ih stotina već nanizao, a nisam još uvijek prvi. Kako je to moguće, a trčim za moje pojmove, skoro šprint.
Na 10 kilometru sam skoro stao. Jebena kriza, gora od heroinske. Znači treba droge. Vadim gel iz pederice i uvaljujem ga u napaćeno tijelo. Curi na sve strane, ruke su mi ljepljive. Uzimam čašu vode sa strane, prolijeva mi se više po tenama nego po utrobi, u pizdu materinu.
Digao me, svaka mu dala, iako bi Pop rekao da mi je to placebo dao. Držim onaj 'luđački' tempo, kao u nekom transu. Vamos, arhentina, vamos, Messi, čuje se, trčim gledam ispred, pokušavam iz daljine uočiti one table na kojima piše koji je kilometar. 12, 13, 14, 15, puknut će mi kost u koljenu, opet trkačka kriza, hoću li sad uzet droge ili kasnije, ako sad uzmem droge možda ne dođem do cilja, moram izdržati barem još dva kilometra...
Samo kako Arhentina, kako moj Batigol. Pokušavam ne misliti o ničemu kao kakav indijski guru. Samo trčim. Run Forrest, Lola, Rock 'n' rolla, jebo majku ne mogu više. Ipak prestižem još neke mrtvace-invalide iz moje jakosne skupine. Uočavam ispred sebe savršen šupak. Ubrzam malo da vidim kakva je u faci vlasnica tog šupka. Dobra. Odlučujem je pratit i pogledom fiksirat njen šupak kako se ritmično miče lijevo-desno. Tako neću mislit na umor. Taj lijepi šupak skladno je žvakao tangice, ali samo kojih 500 metara. Onda jebena posta s vodom. Šupak staje, šeta se lagano, uzima vodu sa stola, pa opet lagano pije. Ajde šupak u kurac, počni trčat, stići će me Kenijci i Etiopljani.
Nastavljam sam bez onog lijepog šupka, već sa svojim debelim, umornim. Nikako da ugledam taj 17. kilometar, pa da posegnem za drogom. Možda na 17. kilometru nisu stavili tablu. Sigurno bih je već vidio. Izgleda mi kao da od 16. do 17. kilometra ima 100 kilometara. Tijelo više ne sluša, možda je ovo zaista kraj...
Počinu halucinacije. Valjda umirem. Čujem trube i sirene, vidim nekakvu crvenkastu svjetlost: valjda prolazim kroz onaj tunel o čemu često pričaju oni koji su doživjeli kliničku smrt. Sad ću vidjet Isusa. Jebote, pošao sam trčat ljubljanski polumaraton, a došao do Isusa. Mrtav okrenem glavu ulijevo i zaista ugledam rotirajuće crveno svjetlo samo bez Isusa. Ispod svjetla piše: Policija.
Koji im je kurac, ne mogu ni trčati bez policije. Hoće li me sada možda pitati osobnu i opaliti mi kaznu? Trube nam da se sklonimo prema kraju ceste kako bi nas Kenijci i Etiopljani mogli prestići. Jebote život blesavi, stigli su me. Crnčuge su me prestigle za jedan cijeli krug. I to ne neki krugić, već krugetinu od 21 kilometar. Koji sam ja luzer.
Dolazi David Too, vodeći. Prolijeće kraj mene poput Konkorda korakom kojim se ni klokan ne bi posramio. Pada mi napamet debeli očalinko Jura Ozmec kada prenosi atletiku. Ono kad vidi prolaz na nekom kilometru, pa to usporedi s prolazom svjetskog rekorda i onda kaže: Kakva šetancija Kenijaca, nevjerojatno spora utrka.
Gledam ja sad tog Kenijca kako se 'šeta' i ne mogu da vjerujem o kojem je tempu tu riječ i to nakon 37 kilometara: „Jura jebem ti mater debelu šetačku!“ Prolaze me i drugi Kenijci i nekoliko Etiopljana. Sreća da sam se malo zabavio s njima, pa sam se nekako dogegao do 17 kilometra.
Droga, potom polet uz mantru: Meni se prči, meni se gura, ja sam glupan Ozmec Jura“. Meni se prči, meni se gura, ja sam glupan Ozmec Jura. Perilica duđe živi uz Calgon (provjereno, to sam ponavljao i na dančarskom plivačkom maratonu). Meni se prči, meni se gura, ja sam glupan Ozmec Jura. Perilica duže živi uz Calgon.
Cilj se bliži, ali ja osjećam sve veći umor. O zadnja tri kilometra ne mogu vam ništa reći jer ni ja ništa ne znam. Samo sam bio mrtvo tijelo koje je trčalo. Trčeća tabula rasa.
A onda se ta tabula rasa počela buditi kada je vidjela ploču s natpisom 21 kilometar. Kraj je, napokon je kraj. Znam da su tu moji prijatelji Chief i Zrinka, naručio sam njihov dolazak samo da bi me snimili kako ulazim u cilj. Neću valjda sad ispast papak, pa moram malo ubrzat, ipak će te snimke biti vječne. Neću moći poslije na njima ubrzavati.
Ne znam nisam odakle mi force. Ljudi okolo urlaju, skandiraju, neki orkestar svira, ja ulazim u cilj...baš bi sve bilo idilično da me opet nije strefio zajeb, tko zna koji po redu, otkako sam se počeo spremati za ovaj polumaraton.
Đubrad slovenska makla je cilj s onog mjesta s kojeg smo krenuli na neko drugo. Je li to oni mene zajebavaju? Možda ga uopće ne pronađem. Naglo usporavam, gledam po publici tražeći Chiefa i Zrinku. Ne vidim ih. Ciljna ravnina prestaje i počinje neki bogen. Koliko još ima do cilja?
Mi polumaratonci trčimo desnom stranom stazom, a etiopske i kenijske crnčuge lijevom stranom staze i svi skrećemo u nekakav bezdan, ambis.
Odjedanput, preda mnom, kojih 200 metara dijagonalno udaljen, prostre se onaj slavoluk koji označava cilj. Sreća mi preplavi tijelo. Opet se okrećem desno-lijevo ne bi li ugledao Chiefa i Zrinku i iskesio im zube da ispadnem što ljepši na slici.
Ali njih nigdje, samo neki Kenijac lijevo od mene koji me prelazi onim klokanovskim korakom. To je, poslije ću saznati, Cosmas Koech Kimutai, jedan od najboljih svjetskih trkača na asfaltiranih 10 kilometara. On osvaja za njega razočaravajuće 11. mjesto u maratonu, ali mene za to zaboli kurac.
Pada mi napamet bolesna ideja. Marole, jebote patak, sad ubrzaj, sad ili nikad, da imaš što pričati unucima, nećeš im valjda pričati kako si se opijao i pravio budalu od sebe. Ako ga prestigneš, to će biti nešto vanserijsko, nešto što će godinama od novih i novih doza prepričavanja dobiti sasvim nove slojeve – taj Kimutai u pričama iz budućnosti biti će peterostruki svjetski prvak i trostruki olimpijski, najveći Kenijac u povijest kojeg je moja malenkost toga gospodnjeg dana slomila u foto finišu.
Pojačam koliko sam god mogao i ne mogao – šprint. Noge se ritnu visoko u zrak i krenu ubrzavati od 1 do 15 km/h za manje od 4 sekunde. Naravno da uz to zovu 112, policiju, vatrogasce, hitnu, točno vrijeme, vremensku prognozu. Nevjerojatan je taj osjećaj: šprintati nakon 21 kilometra, ali moram, fakat moram, unuci su u pitanju.
Vidim krajičkom oka kako ga sustižem, čuje se Arhentina, Evita Peron, Valdano, Maradona, Caniggia, ali onda opet zajeb, milijunti po redu. Nešto malo prije cilja je još jedan bogen, ovoga puta ulijevo što znači da je njegov kut kraći, odnosno da je bliži cilju. Pojačavam do iznemoglosti, imam osjećaj da ću srušiti svjetski rekord Usaina Bolta na 200 metara.
Kroz glavu mi opet prolaze unuci, njihova djeca, pa još i njihova djeca tojest moji prapraunuci, svi ružni i debeli, ne bave se sportom, naginju pederluku kao i ona naša jakosna skupina - priče koje im pričam za kaminom iako sam već odavno umro o tome kako sam toga dana bio ljubljanski i argetinski heroj, kako sam osvjetlao obraz bjelačkoga roda, prolaze mi svi kroz glavu mukotrpni treninzi, pokrenite se iz naslonjača, pive Staropramen, debeli Jura Ozmec, tunel do Isusa, Zebra koji će me sad možda dostići i prestići skupa s Perom, eh da je Pero branio, Pop i Ante koji sigurno već sad sjede u nekom restoranu i već su pojeli predjelo, perilica koja dulje živi uz Calgon - sve mi to prolazi kroz glavu - dok ja prolazim pokraj neslužbenog svjetskog prvaka iz 2006. koji je na tome mjestu naslijedio slavnog Hailea Gebresselasiea, zaista nevjerojatan osjećaj prolaziti pokraj Kenijca u foto finišu, iako on mene uopće nije ni primijetio jer mu je potpuno nevažno što ga prelazi neki retardirani rekreativac što će o tome sutra pričati praprapraunucima - kažem nevjerojatan - jer što mislite kako to izgleda sa strane: debeli ja prelazim Cosmasa Koecha Kimutaia s onim njegovim tajušnim žilavim nogicama koje podsjećaju na one u skakavca, dok ja podsjećam na svinju debelu nepokretnu Nika Kranjčara...
Uspio, uspio, uspio sam...Chief i Zrinka nisu me uspjeli slikati i snimiti od silne gužve, iako sam se ja tješio da je to od moje brzine. Ali zato je uspjela Mira, Perova bolja polovica.
Padam u cilju, slina mi se slijeva niz bradu, ružan sam i debel, ali polumaraton je istrčan, 21.097,5 metara je ostalo iza mene...
Post je objavljen 28.10.2011. u 12:08 sati.