Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/primladenu

Marketing

… i dođe red i na mene …


Otvaranje sobnih vrata i svijetlo iz hodnika prekida mi tanak san. Danas je moj red.
Noćma dežurna sestraa rutinski ulazi u sobu, a ja istovremeno sjedam na krevet ispruženih nogu. Šest je jutarnjih sati. Mrak je i svi ostali spavaju. Sve je jasno i uz ‘Dobro jutro’ i par riječi, slijedi prvo jutarnje kapanje u oko prije operacije. Sestra izlazi iz sobe gaseći svijetlo. Ostaju mi minute lagane meditacije.
Dvojica kolega u sobi i dalje spavaju. Oni danas odlaze kućama. Ranijih par dana smo se šalili na njihov račun, da su ovamo došli samo na izmjenu ulja u području retine. To je kao redovni servis. No, nije to samo tako. To je pozadina oka i treba raditi tamo iza očne jabučice. Obojici to nije bilo prvi puta, pa su sve naizgled rutinski to podnijeli.
Nekoliko dana moje pripreme, za meni prvi operativni bolnički zahvat na oku, oni su mi bili podrška. Dosta sam od njih naučio, i to ono iskustveno.
Mene čeka drugačiji zahvat. Treba mi iz očne jabučice, najveće očne mase, ukloniti krv i ‘zavariti’ oštećene kapilare. Kroz oko mi se uspostavio tok krvi i zapriječio dorok svijetla, a i mogućnost zahvata laserom, jer se zbog istog krvarenja, ne vide mjesta oštećenja kapilara.
Razmišljao sam o zahvatu. Trebati će prodrijeti u oko. Za sve postoji tehnologija i stručni ljudi. Medicina napreduje.
U mislima vidim sebe, problem oka, i svijestan sam potrebe suradnje. Kada gledam to svoje djelovanje vidim svoju smirenost i vjeru u ove dobre ljude i tehnologiju. U tome će mi oni pomoći potpunom anestezijom, jer ih tako, ni slučajno ne ću moči ometati. Sve mi je jasno i smiren sam.
Odrijemao sam još malo. Slijede daljnje pripreme kapanjima, gledanjem u oko… Kaže mi sestra: ‘Vi ste danas prvi na redu’. To sam i očekivao, jer kao diabetičar imam dodatnih obveza. To možda i nije toliko bitno, jer postoje za sve osiguranja, kao što su razne infuzije.
Imam pidžamu na kopčanje; bez majice sam; higijenski sam se uredio još noćas; ništa ne jedem ujutro i nisam si dao redovni inzulin; znači da sam spreman.
Dolaze po mene u sobu. Sve ide nekako ubrzano. Sestra mi daje neku tabletu. Sitna je i ne vidim je, ali je nekog posebnog poramidalnog oblika. Komentiram; ‘Je li to ta za htabrost?’
‘Je.’, bio je kratak odgovor.
‘Od nje će mi se spavati?’, pitam još.
‘Da.’, glasi odgovor, a ja već zauzimam mjesto na pokretnom krevetu. Čujem kratko od cimera: ‘Sretno.’
Ležim na pokretnom krevetu. Stropna svijetla promiću. Trijezan sam, ali me nekako zove neka potreba za spavanjem. Došli smo pred lift….
Pojma nemam, ali čujem neki glas koji smireno govori: ‘Možete ga voziti.’
Oko mi je u tuferima i pod flasterima. Pa, kuda već? Zar je operacija prošla? Koje li anestezije. Pa sve sam prespavao.
Evo me pred sobom, ali cimera više nema. Otišli su kući. Lijegam na svoj krevet. Sâm sam u sobi, ali uskoro mi dolaze novi cimeri. Ranije sam bio najstariji, a sada najmlađi u sobi.
Spava mi se i koristim vrijeme za to.
Osjećam da me nešto žulja ispod kapka operiranoga oka. Kada mirujem okom, sve je super, pa uglavnom žmirim.
Ručao jesam i upoznao se sa novim cimerima. Iskusni su oba i ovo im nije prvi zahvat. Ptoveli su ovdje tek dva dana.
Dan moje operacije je protekao bez dodatnih previjanja, ali već od slijedećega ide tri puta dnevno kapanje i mazanje oka. Nakon dva dana se skida tufer i flasteri i oko je slobodno.
Dobio sam još jednu smjenu cimera. Opet sam najstariji u sobi. Sada sam ja taj koji može davati savjete. Zanimljivi su mi sugovornici i ugodan mi je boravak s njima ovdje.
Dva dana ranije doznajem za dan odlaska, naravno, uz uvjet da sve bude u redu.
Dan prije mog odlaska operirana su i oba cimera. Naravno, uspješno.
Zadnji je dan mog sadašnjeg boravka u bolnici Rebro.
Slijedi završni pregled i kompletiranje dokumentacije. Otpusno je pismo napisano i ova je priča došla kraju. Ustvari je to kraj epizode, jer već za dva tjedna idem na kontrolu.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Kroz žicot idemo ne znajući što je dobro. Vode nas određenja nagonima i prosudbama. Time tražimo put kroz život. Dajemo prednosti raznim aspektima života. Često su to procesi kratkoga daha, a život ide dalje i mnoge iznenadi. Kako činiti dobro sebi i svijetu? Kako nalaziti put dobra i životne radosti? Odakle mir i radost dolaze; gdje je njihov dom? Razmišljao sam o tome, jer inao sam dosta vremena za to. Pa, sve je to ovdje, tu, o našem životu. Ovisi o nama samima kako gledamo i vidimo naš put kroz život. Uvijek postoji najbolje riješenje, mada mnogima tako ne izgleda. Ne vide iza okuke. Kada se mijenjamo možda će i to biti jasnije. Mijenjati se u skladu sa Isrinom po kojoj jesmo. Ona nas riješava zabluda, koje sami stvaramo u želji da nam bude bolje od mogućega, i da imamo više. Ovo je bio dio moga puta i hvala Tebi Istino, kao i svim onim dobrim ljudima na Rebru, koji su tvojom voljom djelovali. Njihovo znanje i volja su Istinom na način koji odgovara ovom vremenu i ptostoru.
Dragi prijatelji, nastavljam dalje u vjeri dobrote i ljubavi Tvoje … Hvala … :)


Post je objavljen 27.10.2011. u 22:25 sati.