Posljednji ljudi su ukrali željeznicu,
stajali nad kišom,
kratili vrijeme dnevnim novinama,
nadnevcima sretnih sati.
Gledali u ruže,
pisali poeziju bez metafore cvijeća.
Odali ih neigovoreni epitafi.
Podsjeti me zato da katkad treba zaplesati,
otškrinuti lastavicama gnijezda.
Posjesti u krilo sebe, se ranjenog.
Post je objavljen 27.10.2011. u 19:15 sati.