Ne čini li vam se da se sve više opet pretvaramo u lovačko-sakupljačko društvo.
Poljoprivreda i proizvodnja propadaju i sve se više bavimo lovačko sakupljačkim aktivnostima.
Ne skupljamo bobice i druge plodove, ne lovimo divlje životinje, ali u biti radimo isto što i lovačko-sakupljačka društva iz prošlosti.
Neki se bave sakupljanjem poreza, kamata, rente, javnobilježničkih naknada, nekretnina, godina staža, dozvola, papira za dobivanje dozvola, bodova na dm/konzum/mercator karticama...
Neki su stalno u lovu, na popuste, akcije, veze za posao, turiste, strane investitore, političku ili gospodarsku moć, gledanost, udio u tržištu. u lovu na ljude koji će kupovati njihove proizvode i lovinu koja hvata nevjerojatne prilike i akcije za prvih 100 kupaca.
Cilj je sakupiti što više, naći mjesta gdje još nitko nije sakupljao niti lovio.
Ne proizvodi se, već sakuplja ono što se nađe i iz toga cijedi dobit pa se tako upropaštava proizvodnja jer nije stvar u proizvodnji već u što većem i što bržem sakupljanju bogatstva, bez brige što će biti poslije. Poslije će se ionako naš lovac prebaciti na nova lovišta.
I sad je kriza i plijena je sve manje. Došlo je do prevelikog izlovljavanja. Sada se lovci međusobno kolju oko plijena, ne zato jer nemaju već jer žele sakupiti još više.
Oni neće ništa proizvoditi, stvoriti nešto novo. To i nije cilj ljudi u lovako-sakupljačkim društvima, cilj je uloviti plijen tamo gdje ga još ima.
Uzeti od države, doći do koncesija koje im donose monopol nad telekomunikacijama, terenima i slično. Cilj je betonirati još jednu uvalu, izgolfirati Baštijunski brig ili Srđ, opljačkati mirovinske i zdravstvene fondove, cijediti državu kroz javno-privatna partnerstva.
Post je objavljen 26.10.2011. u 14:44 sati.