Prije dvije godine Gospodin mi je (tako vjerujem) uputio svoje prvo konkretno pitanje. U jednom od molitvenih dana pitao me je ŠTO JE TO, DOBROTA? I tako je počelo moje toljetno putovanje "vjerom". Obuzimalo me to pitanje svakodnevno. Tek nakon što bi pomislila da sam pronašla odgovor, predame bi izletjela nova zagonetka koja bi u tili čas poništila to moje pouzdanje u znanje.
Krenula sam razmišljati od toga da su dobrota naša dobra djela prema drugima. To me vrlo brzo dovelo do zaključka da su sva "takva" dobra djela više-manje sebična. Kada svjesno učinimo nešto dobro, priroda našeg srca i uma jest takva da odmah, pa makar i podsvijesno očekujemo nešto zauzvrat. Neku zadovoljštinu. Satisfakciju. Osjećaj sigurnosti. Osjećaj "dobrote" u kojemu bismo (moguće i nesvijesno) činili ništa drugo do li hranili svoju oholost.
To naizgled vrlo jednostavno i svakodnevno pitanje zadalo mi je puno muka, previranja i nevjerice u traženju odgovora.
Dovela sam se u jednom trenutku raščlanjujući tako "pravi" značaj dobrote, u situaciju u kojoj pomišljam da ista, dakle prava dobrota i ne postoji.
Da je obmana!
Laž!
Opasnost!
Licemjerje!
Sebičnost!
Egocentričnost!
Najgori oblik oholosti!
Prijetvornost!
Strah!
Zlo!
Mjesecima sam se mučila sa svime ovdje uzviknutim (!) pokušavajući sama sa sobom živjeti dobrotu.
Bilo je to doista, ali DOISTA teško razdoblje za mene...
Svakodnevna muka i kronično nezadovoljstvo, bilo čim, učinjenim...
Skanjivala sam se nad vlastitim osjećajem "dobrote" koji bi me u datom trenutku obuzeo sve dok nisam jednostavno zaključila da je dobrota onaj trenutak našeg dobrohotnog čina u kojem istog nismo ni najmanje svjesni.
Naša najbolja djela ona su dobra djela za koja ne znamo da smo ih učinili.
No, kako onda znati jesmo li dobri?
Nikako! U tom i jest sva bit dobrote! Ne biti je svjestan!
Iskontemplirala sam to tako nekako prije dvije godine, misleć da znam odgovor na Njegovo pitanje no ni ja sama, nisam nikada baš posve povjerovala u osobni zaključak jer...navika uzajamnosti majušne (ili veće) oholosti i velike (ili manje) dobrote , naravno, u svakom od nas, ipak je preduboko ukorijenjena.
Potvrda u ispravnost mog odgovora stigla mi je tek danas. (Jer Gospodin je, iz nekog, samo Njemu (kao i obično:))) znanog razloga, odlučio čekati pune dvije godine, da me uvjeri u ispravnost mog vlastitog promišljanja).
Navodno sam nešto jako dobro učinila.
Nemam pojma što.
Navodno se (rekoše mi tek zbog ispravnosti u potrebi svjedočenja, ali bez ikakva "konkretnog" detalja) Gospodin ovoga ljeta poslužio samnom kao instrumentom za neko dobro djelo...
Meni ne pada nikako na um što bi to moglo biti, a još manje prema kome i kada i kako....
I to je idealno stanje.
Sada, naime, zdravo i potpuno ispravno mogu znati i osjetiti što znači uživati Njegovu dobrotu koja je samo prošla krozame.
Dobrota vam je dakle, kao čista voda na uprljanoj košulji.
Dopustimo Njemu da prođe kroz nas, kao što kroz niti platna prolazi čista voda pa ga ispire.
Ne ispire se platno samo, po sebi.
Ni mi nismo dobri, sami po sebi.
Ne ponosi se platno svojom čistoćom.
Ponosan je onaj koji ga nosi.
A tko nas nosi????
Pokušamo li ikada biti dobri sami, nikada nećemo doista i uspjeti u tome.
Ne zavaravajmo se!
On je taj koji je dobar!
Ako mu ponudimo svoju priliku da to pokaže.
Da poteče.
Zašto mi je ovo saznanje važno?
Zato što sam već neko vrijeme u situaciji kada mi je neophodan "dokaz".
Učili su me da "dokaze" ne smijem nikada tražiti. Stoga nisam ni tražila nikada. Nikoga. Povukla sam se. U razmatranje. Kajanje.
On sam mi je, (kroz svoje posrednike) "dokazao" da mi je dao ovoga ljeta i veće milosti no što sam ikako mogla biti svjesna da ih posjedujem.
A kad On hoće raditi s vama, i kad On u vama vidi "alat" kojim će činiti dobro u svijetu, a tko ste, molim vas lijepo, vi, da mu to ne dozvolite???
Dakle, možda ni vi i ne "sanjate" o svemu onome što On upravo putem vas čini.
Želim vam da nikada ne napuštate "službu".
Želim vam da budete dobar "radnik".
I želim vam da nikada ne saznate ništa o svojoj dobroti...(ali to je ipak Njegova volja...pa ako vam nekada bude i morao dati ponešto do znanja, On će znati kako to, putem koga i zašto učiniti :)))))
Ja ,doista, ne želim nikada saznati kakvo se to točno dobro, kome, kada i zašto dogodilo putem moje privrženosti Njemu, ali želim Mu, svakako, dozvoliti da i dalje radi jer ...možemo li mi uopće biti dobri, bez Boga?
Post je objavljen 25.10.2011. u 19:34 sati.