Marketing
Godišnjica pokojne braće i sestara Reda Propovjednika
8. studenog
Jučer je dominikanski Red, narod krštenika, koji k Bogu ide predan apostolskoj službi, slavio blagdan braće i sestara koji u nebu uživaju, potpuno združeni s Kristom u slavi. Današnjim pak slavljem sjećamo se onih koji su se preselili iz ovoga života i otišli pred nama sa znakom vjere: na ovu godišnjicu upravljamo Bogu zagovorne molitve za njih.
Iz Knjige o smrtnosti, svetog Ciprijana, biskupa
(Br. 20-22, 26: PL 4, 596-597; 601-602)
Ne treba plakati za našom braćom
I nama najmanjima i najneznatnijima koliko je puta objavljeno, kako često i očito od Boga zapovjeđeno da neprestance osporavam i javno propovijedam kako ne treba oplakivati našu braću koju je Gospodin pozvao i od svijeta oslobodio. Ta znamo da ih ne gubimo, nego ih naprijed šaljemo da budu naši prethodnici. Treba da ih želimo kao one koji su otputovali, ili koji su otplovili, ane da za njime plačemo.
Ne treba ovdje oblačiti crnu odjeću kad su oni ondje dobili bijelu. Ne smijemo poganima dati priliku da nas po zasluzi i opravdano kore što one o kojima kažemo da žive kod Boga, oplakujemo kao nestale i izgubljene. Tako onu vjerukoju iskazujemo riječju i glasom ne pokazujemo svjedočanstvom srca i duše. Izdajemo svoju nadu i vjeru, a ono što kažemo očituje se kao zavaravanje, izmišljotina i privid. Ništa ne koristi riječima očitovati krepost, a djelima ne vršiti istinu.
I apostol Pavao kori i kudi i u grijeh vjernicima upisuje ako se pretjerano žaloste zbog svojih pokojnika. Nećemo, kaže, da budete u neznanju, braćo, glede onih koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Kaže, dakle, da se pretjerano žaloste zbog svojih pokojnika oni koji nemaju nade.
Mi pak koji živimo i u Boga vjerujemo i uzdamo se da je Krist za nas umro i uskrsnuo - mi koji ostajemo u Kristu te po njemu i u njemu uskrsavamo, zašto i mi sami ne želimo otići odavle, ili zašto one naše koji su preminuli oplakujemo kao izgubljene? A ipak nas Krist, Gospodin i Bog naš, opominje i kaže: Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u me, ako i umre, živjet će; i svaki koji živi i vjeruje u me neće umrijeti dovijeka. Ako u Krista vjerujemo, ako se pouzdajemo u njegove riječi i obećanja te nećemo umrijeti dovijeka, pođimo u radosnoj sigurnosti ka Kristu, s kojim ćemo živjeti i kraljevati u vijeke.
Što pak umiremo, smrću prelazimo u besmrtnost; ne može nastupiti život vječni ako se odavle ne iziđe. To nije propast, nego prijelaz i pristup u vječnost nakon tijeka vremenitog života. Tko se ne bi žurio da prijeđena bolje? Tko se ne želi promijeniti i preobraziti u Kristovu sliku te postići dostojanstvo nebeske slave? Ta Apostol propovijeda i kaže: Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.
Prigrlimo dan koji svakomu od nas dodjeljuje njegov Dom, koji će nas odavle otrgnuti, osloboditi svjetovnih spona te vratiti u nebo, u Kraljevstvo. Tko se iz tuđine ne bi žurio vratiti u domovinu? Tko, ploveći u svoj zavičaj, ne bi žarko želio povoljan vjetar kako bi ubrzo mogao zagrliti svoje drage?
A mi raj smatramo svojom domovinom. Tamo nas čeka velik broj naših dragih, za nama čezne golemo mnoštvo roditelja, braće, sinova i kćeri: oni su već sigurni za svoje spasenje, ali su zabrinuti za naše. K njima se, predraga braćo, žurimo, te potičimo želju da ubrzo budemo s njima, da ubrzo dođemu Kristu.
Iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila O Crkvi u suvremenom svijetu
(Br. 118-122: AAS 58, 1966., str. 1038, 1042-1044; u hrv. prijev. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Zagreb, 1970., str. 641-649)
Zagonetka se bola i smrti po Kristu i u Kristu osvjetljuje
Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred licem smrti. Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća za vazda. I po prirodnom nagonu svog srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu umiriti tjeskobu čovjeka: naime, produženje biološkog trajanja ne može utažiti one želje za daljnjim životom koja je neodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu.
Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva, poučena božanskom objavom, tvrdi daje Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede. Štoviše, kršćanska vjera uči da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio, biti jednom pobijeđena kada svemogući i milosrdni Spasitelj vrati čovjeku spasenje što gaje svojom krivnjom izgubio.
Bog je, naime, pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života. Tu je pobjedu Krist izvojevao uskrsnuvši na život, postoje svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti. Svakome čovjeku koji razmišlja, vjera, predočena sa solidnim argumentima, pruža odgovor na tjeskobna pitanja o njegovoj budućoj sudbini; ujedno mu omogućuje da u Kristu bude u zajedništvu sa svojom predragom već preminulom braćom, ulijevajući mu nadu da su ona već postigla pravi život kod Boga.
Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi.
Nužda i dužnost uistinu nagone kršćanina da se kroz mnoge nevolje bori protiv zla i da podnese smrt. Ali pridružen pashalnom misteriju, kao stoje suobličen Kristu u smrti, tako, nadom ohrabren, ide u susret uskrsnuću.
To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući daje Krist umro za sve i daje konačno čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.
Takav je i toliko misterij čovjeka, misterij koji vjernicima jasno otkriva kršćanska objava. Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti, koja nas, izvan Kristova Evanđelja, satire. Krist je uskrsnuo, svojom je smrću uništio smrt i darovao nam život, da, kao sinovi u Sinu, vičemo u Duhu: "Abba! Oče!"
Budući daje u njemu ljudska narav bila uzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na veoma visoko dostojanstvo. Utjelovljenjem se, naime, Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom: ra¬dio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu.
Nevini Jaganjac, prolivši slobodno svoju krv, zaslužio nam je život. I u njemu nas je Bog izmirio sa sobom i među nama, i otrgnuo nas iz ropstva đavla i grijeha. Svaki od nas može reći s Apostolom: Sin Božji me je ljubio i predao samoga sebe za mene. Trpeći za nas nije nam samo dao primjer da idemo njegovim stopama nego nam je otvorio put; i dok njime stupamo, život se i smrt posvećuju i dobivaju novi smisao.
Post je objavljen 08.11.2011. u 00:01 sati.