Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wayti2

Marketing

eto mene napokon opet.....

.....da se istresem nakon duge apstinencije od bloganja.
(i naravno, kako je to već red, čim sam počela pisati zazvonio mi je telefon dead)

Danas je dan kao idealan za prisjećanja.
Pa sam se i ja prisjetila jednog dragog prijatelja od prije 10+ godina. Prezime mu je bilo Sever i bio je u domu I.G. Kovačić puno dulje od mene. Ja sam stjecajem okolnosti, tamo dospjela samo do svoje punoljetnosti, točnije zadnju godinu srednje. Bio je među najstarijima, imao je famozan smisao za humor, nije kinjio mlađe od sebe, frajer samo takav, i ak me sjećanje služi, radio je kod nekog automehaničara, pa je i samom tom činjenicom da sam zarađuje za sebe imao popriličan ugled. Jedne večeri nakon škole, jedan kolega frend iz razreda (koji je već i vozio, pa pretpostavljam da je slavio 18-ti) je slavio rođendan, i naravno, našli smo se na školskom igralištu. Kad je otvorio "bunker" pred mojim naivnim okicama (da ne spominjem kratkovidnost) se ukazala cijela gajba pive, štokovi (ne od vrata), sokovi (pomalo smi ih izigniorirali), i pljosklica sa domaćom rakijom. Treba li uopće opisivati ostatak? Nakon sat vremena sam s mukom našla autobus, jedva održala ravnotežu (koncentracija mi je bila takva da opće nisam skontala kad je bus stao na autobusnom, nego mi je vozač morao reći da siđem), a kak sam se dovukla do Tuškanca mi je i danas misteruija. UGL, iz birca me opazi Sever. Vjerojatno zato jer sam upravo vodila raspravu sama sa sobom dal da četveronoški otpužem uz one duuuuugačke stube. Pa me pital dal sam dobro, ma kaj ja ne bi bila dobro, sam me gravitacija jebe, hihotal se skup sa mnom, pa mi je ruku prebacil sebi oko vrata, podupro me oko struka i pomogao mi, uz puno hihotanja i ohrabrivanja (mislim da sam mu u jednom trenutku profrfljala da nek me pusti da si tu odspavam) me polu-odvukao na vrh stepenica. Opet se ne sjećam kak smo došli do doma na kraju ulice, ali se živo sjećam da me ostavil u ulazu dok provjeri di su odgajatelji koji su uz ulaz imali zbornicu sa vječito širom otvorenim vratima. Ak se dobro sjećam, on ih je pokušao zaokupiti razgovorom dok sam ja prošla kraj vrata i uz prvi niz stepenica, a onda mi je netko nekako pomogao do moje sobe koju sam dijelila sa još dvije cimerice. Nije bog zna kakav događaj, nema romantične ljubavi il velike strke jer su nas provaljali, ali to sjećanje me uvijekl obuzme kad prolazim pored tih stuba na Tuškancu i pored birca iz kojeg me vidio. Kasnije me odgajateljica tješila dok sam imala ispad "tako mi je žao, ali tako mi je teško...." ali nisam imala nekih većih problema jer se dogodilo samo jednom (bar kolko oni znaju XD).
Severu, gdje god da jesi, pozdravljam te i hvala ti na lijepoj uspomeni.
Frajeru smokin

Post je objavljen 24.10.2011. u 12:52 sati.