"Slušam riječi u prolazu, tražim poznati glas. Zvukovi se prepliću u zraku.
Toliko buke a takav mir. Kako mami i opija ovaj veliki svijet...Toliko vatre, a takav led...Noćas mi treba moja ulica...Moj grad sa prvim dahom jeseni što budi bol u grudima. Noćas mi treba moja ulica, dvorište moje, moja ograda..."
Kad sam odlazila iz mog grada bila sam mlada i govorila sam da se više nikad ne vraćam, mislila sam da mi moj grad neće toliko nedostajati.
Zaista, nije mi nedostajao godinama, a sad kad su djeca odrasla, ja želim da vidim svoje ulice, ta divna lica.Možda je to zbog toga što vidim da nešto vrijedi tek kad to izgubimo. Mrzila sam to što znam skoro sve ljude iz grada...
Danas...Danas mi nedostaju svi oni dragi ljudi. Ljudi koji su uvijek spremni da pomognu. Oni koji će uvijek, bez ikakve potrebne za povratnom uslugom pomoći...Možda se neki neće složiti sa mnom, ali ljudi u malim gradovima su bližiji više razgovaraju i manje su surovi.
U velikim gradovima svi gledaju svoja posla i nemaju vremena za druge, za divne duge razgovore...Za duge šetnje kraj rijeke u jesen...
Znam da ću vjerovatno biti izkomentirana od svih onih iz velikih gradova kao i oni iz malih gradova, koji će reći: lako je tebi da patiš u velikom gradu.
Kako god bilo, u meni je srce ostalo. Srce koje kuca za moj mali grad, za moju provinciju.
Provincijalka
"...NAPIŠI MI PJESMU,MAZILA SE...I NISAM ZNAO DALI ĆU UMJETI, RIJEČI JESU MOJE IGRAČKE...SVAKI PUT MI JE DRUGA SLIKA U OČIMA..."
Post je objavljen 22.10.2011. u 19:54 sati.