Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Ti si u kurcu

Volio ju je onako kako se skoro i ne pristoji. To zbog toga jer je ona bila vila. Ne toliko ta njena kosa s plavim uvojcima. Ne. Nego taj njen smijeh. Pa pogled kojim je u svijet oko sebe unosila sunce. Nije čak ni bila ono nekako lijepa. A volio ju je tako da je njegova ljubav u meni izazivala strahopoštovanje. Prema njemu, prema njoj, i prema ljubavi samoj.

Nema veze što je studirala u dalekom gradu i kući dolazila samo za Božić. Svako malo on je sjedao u autobus. Truckao se cestama kroz cijelu bivšu Jugu kao da putuje iz kvarta u kvart. Tamo bi je volio, pa se vraćao.

Kad je počela nestajati ponašao se potpuno nesuvislo. Pomahnitao je. Ali nije bio od onih koji svojim mahnitanjem drugima pričinjavaju bol. Bolio je samo sebe. Promatrala sam ga tih dana i mjeseci. Još češće nego prije hvatao je onaj autobus. Svaki put vraćao se sve tužniji, sve praznijeg pogleda. Valjda je znao da pokušava zadržati nešto što je već od njega otišlo. Zvijezde joj više nije mogao skinuti jer je već odavno sve zvijezde upleo u njenu kosu. Više ništa nije ostalo da joj da.

Taj zadnji Božić pljuštala je kiša. Bio je u njenom domu i dok su ljudi ljubili jedni druge pod vatrometima, on je nagovarao, uvjeravao, molio. Bezuspješno. Tada mu je rekla konačno zbogom.

Od njene kuće van grada do njegovog stana u našem gradu ima trideset kilometara. Trideset kilometara prometne asfaltne ceste odpješačio je tu noć pod najjačim pljuskom ikada viđenim na ovim sunčanim prostorima. Plakao je cijelim putem.

U godinama koje su slijedile pokušavala sam iz njega izvući bar još jednu riječ o njoj. Bez uspjeha. Nakon što mi je jedne pijane noći priznao ono tridesetkilometarsko plakanje više nikada je nije spomenuo. Nije bio ni svjestan kako je na mene djelovalo zamišljanje muškarca koji hoda po kiši rubom tamne ceste i plače. Naravno, već odavno nije otkriće da i muškarci plaču. Otkriće je kada ovakvi muškarci plaču.

Oženio se, dobio djecu. Kada bih mu ja spominjala jednu moju davnu ljubav koju nisam uspijevala prežaliti, govorio mi je, skoro pa prezrivo "Ti si u kurcu". To me uvijek posramilo pa sam s vremenom prestala spominjati mu ono moje neodbolovano.

Kada su drugi ljudi pokušavali podijeliti s njim neku svoju mladenačku ljubavnu slabost, govorio bi im "Vi ste u kurcu." Stisnuo bi usta i povukao dim. Hladan, nepristupačan, ostavljajući dojam ciničnog kučkinog sina bez ikakve sposobnosti empatije ili dubljeg poimanja ljubavnih balada. Misterija ljubavi? Na sam spomen takvih i sličnih drama, zaustavljao je nekog ljubavlju izluđenog jadnika govoreći mu "Ti si u kurcu".

Prošlo je trideset godina od one noći kada je sasvim patetično pješačio uplakan pod kišom.

Prošli vikend našli smo se na kavi. Kaže, vidio je neki dan jednu jako zanimljivu ženu, nevjerojatno uznemirujućeg lica. Naćulila sam uši, tako rijetko, u stvari nikada nije obraćao pažnju na lijepe žene, bar ne onako kako to tipični muškarci inače rade. Njegovu pažnju je bilo zaista teško privući.

- Kako to misliš, uznemirujućeg lica?

- Ne znam. Jednostavno nisam mogao prestati gledati je.


Nasmijala sam se skoro pobjedonosno.

- Hej, jesi li se ti to zaljubio?


Uputio mi je dugi, iznenađeni pogled.


- Ti si u kurcu.


A ne, pomislila sam, nećeš mi se ovaj put tako lako izvući.


- Pa što, hoćeš reći da se tebi to kao ne može dogoditi? - provocirala sam ga.



Opet onaj pogled. Tvrd, hladan, nedodirljiv.


- Naravno da može. Ali sam mislio da znaš.

- Što?

- Ja sam samo jedan put u životu bio zaljubljen.


Raspala sam se iznutra.


Kad je otišao, plakala sam. Možda i od bijesa. Danima poslije hodala sam izgubljena, noseći njegovu tugu u prsima kao da je moja vlastita. Odplakala sam sve njegove zvijezde koje je jednom dao i zauvijek ih potrošio.

Plakala sam sve njegove kilometre. Onih trideset kišnih, onih nekoliko tisuća autobusnih i još poneki svoj, vlastiti kilometar.

Valjda zato što sam u kurcu.




Post je objavljen 22.10.2011. u 13:17 sati.