Marketing
Stari mačak JOE COCKER izgubio kandže
JOE COCKER, Arena Zagreb, 1.6.2011
Rock blues legenda konačno je došla u Hrvatsku nakon što je mislim lani odgodio koncert, no nije da je prvi put ovdje: ovo je njegov treći nastup u Hrvatskoj i žao mi je da nisam bila na nekom od ranijih. Čut ćete i zašto.
Cocker promovira novi album “Hard knocks” koji je posve korektno djelo a koje ćete brzo zaboraviti, na žalost. Valjda svjestan kakav mu je album, složio je setlistu u koju je uključio tek nekoliko novih pjesama iako nije došao na tržište koja ga ne poznaje i voli. No činjenica je da je Cocker i postao poznat (i napravio karijeru od toga) po tome da obradi hitove ili klasike drugih izvođača i to zaista u svojstvenom stilu, pa često ti coveri zvuče i bolje nego originali.
A kako je većina, osim par onih besmrtnih balada totalno plesnih pjesama, da ne kažem seksi-plesnih, pomalo i čudi da je koncert bio sjedeći, očito targetiravši stariju publiku kojoj se ne skakuće na parteru. Što se kasnije pokazalo pogrešno jer se je 6000 duša koliko je otprilike pohodilo Arenu, došlo zabavljati i jedva su dočekali da se podignu sa stolaca.
Prvi bi se dio koncerta mogao nazvati variranjem između deja vua i "Cocker nam je poprilično ostario", ne samo radi izbora pjesama, naime prateći bend nije učinio ništa da digne ritam, ubaci malo energije i krvi u nastup i malo Cockeru da vjetra u leđa. Bez sumnje da su svi ono super glazbenici, ali je isto bilo vidljivo da "odrađuju gažu", da su plaćeni da sviraju bilo gdje a sad su slučajno s Cockerom, a to onda znate kako zvuči: neinventivno, nezanimljivo, blazirano (ne, glazirano :-))
Pokušavam si zamisliti kako je zvučao Cockerov prateći bend tamo neke 1983. kada je s njim svirao kasnije Bon Jovijev gitarist Richie Sambora, a Cocker taman počeo žnjeti svjetsku slavu.
E to ili tako nešto da nam je bilo čuti ove večeri u Areni.
A ovo je bilo: B kategorije glazbenici na plaći prate glazbenu zvijezdu s nekadašnje A liste. Osim što mu je basistica bila hiper atraktivna.
A naša legenda? Sigurno je da bi i on bio bolji da ga je bend dovoljno gurao, dao mu malo poticaja, trebalo mu je vremena da se ugrije... ovako, naročito prvi dio bio je jako bljedunjav i pomalo dosadnjikav, kao da su svi skupa na autopilotu ili se voze automatikom po besprometnim bespućima američke pustinje... Sva sreća da je bilo i drugog dijela - negdje na sredini nakon "umrlih" i neinventivnih izvedbi “Come together” od Beatlesa i singla “Hard knocks” Cocker je isključio onaj autopilot i pokrenuo sebe i sve ostale prvo baladama “Up Where You Belong”, “You Are So Beautiful” tako da si konačno mogao osjetiti krv u žilama...
Od tog trenutka nadalje Cocker je odlučio dignuti publiku sa sjedalica s “Unchain my heart”, “You can leave your hat on” i s uvjerljivo najboljom izvedbom od svih “With a little help from my friends” ponovo od Beatlesa, što je stoposto bio vrhunac večeri i nakon toga više nitko nije sjeo. Hvalabogu.
Ali sve to skupa ne znači da je koncert bio imalo uzbudljivog karaktera jer ne možeš računati samo tih 30 minuta. Ako mene pitate, previše ziheraški, previše gažerski, previše predvidljivo. Tako sam mogla i doma uključiti stereo i staviti neki njegov live album i još možda nešto pametno napraviti.
Šteta. A tako je malo trebalo da bude odlično.
Post je objavljen 02.06.2011. u 14:24 sati.