Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

Marketing

Crn, crnji, najcrniji fond



Odmah da s nečim budemo načisto. Uopće mi ne smeta ako je predsjednik vlade lopov, ili ako neki ministar drpari sve što mu nadođe pod ruku. Dapače, to mi je čak i nekako normalno. Zbog čega bi se inače netko prosječno obrazovan i duševno zdrav uopće bavio politikom? Ne osuđujem ja ni činjenicu da političke stranke kradu gdje stignu. Od njih se to i očekuje. Pa nisu to molitvene zajednice. Toliko gluposti prosrati, toliko laži i poluistina izgovoriti, toliko guzica izljubiti, toliko vlastitih i tuđih života uludo protratiti, a bar malo pri tom ne omastiti brke erarskim novcem… Ma dajte, molim vas. Ne smeta mi ni to da ministarstva i državna poduzeća mažnjavaju lovu. Za boga miloga, tko će, ako ne oni? Sjediš doslovce na milijardama, dijete te pita za sladoled, a ti ćeš mu baš odgovoriti kako nemaš love i da čeka prvi u mjesecu da dobiješ plaću. Normalno da se krade. Kradu političari u Italiji, Rusiji, Nizozemskoj, Argentini, Kini, Egiptu i drugdje širom planete pa ne vidim ni jedan ozbiljan razlog zašto i ovi naši slijepci ne bi krali.

Međutim, sasvim je druga stvar, kako se to radi. Kad sam nedavno čitala o onim pacerskim nesnalaženjima s crnim stranačkim fondovima, došlo mi je da iskočim iz kože. Od jedne seriozne političke organizacije prosječan čovjek očekuje izvjesnu količinu sofisticiranosti: kompjutori, bankovni računi u Švicarskoj, off shore kompanije… a bolno ga pogodi spoznaja o totalno ruralnim transferima dostojnima kakvih nakupca krava - torbe s novcem, šefica knjigovodstva zakopava partijsku dokumentaciju iza štale. A tek izgovori koje su ponudili kad su ih uhvatili s torbama punim keša. Dakle, da su zatekli klinca s prstima u pekmezu, bolje bi se snašao: te nisu oni to ukrali nego Sanader, te čim su vidjeli torbe s novcem oni su rekli da se to odnese na prvi kat, te zašto novinari pišu samo o njihovim crnim fondovima, a ne o crnim fondovima njihovih konkurenata. Međutim, prosječnog hrvatskog glasača najviše boli ovaj totalno čobanski modus operandi. Što će svijet nakon ovakve ruralne blamaže misliti o nama? Kako ćemo im pogledati u oči? „Vaša ekselencijo, pričekajte trenutak, sad će ministar, svaki čas, samo da pomuze krave.“ „Gdje nam je stranački čelnik? Kopa nešto u vrtu. Znate, proučava financijsku situaciju.“

Temeljno pitanje koje je nakon neugodnosti s crnim stranačkim fondovima ostalo visjeti u zraku glasi: kako građani i glasači mogu imati povjerenja u organizaciju koja ni svoj gotov novac ne zna sakriti kako valja? Da ja imam toliko keša, sto CIA, KGB-a, Mosada, plus cijeli ovaj naš domaći sitnež ne bi ga našli da se na glavu postave. Mogli bi me pretresati, ispitivati, slati mi inspekciju za inspekcijom, prijetiti mi, mučiti me, ali moju lovu vidjeli ne bi. Nema šanse. I kakav je to vražji „crni fond“ ako je pola stranke znalo za njega, a druga polovica fasovala iz njega? Ako je nešto crno, onda je crno. Mrak. Nitko ne zna, nitko ne vidi, nitko ne piše, nitko se ne povjerava novinarima.

Kada je veliki hrvatski dužnosnik Ladislav Napuljski 1409. prodao Mlečanima Dalmaciju za 100.000 dukata (u današnjoj protuvrijednosti od oko 40 milijardi eura), formirao je jedan od najkvalitetnijih crnih fondova svog doba. Za razliku od njegovih današnjih hrvatskih nasljednika, on te novce nije zakopao iza štale, niti rekao nekom da ih odnese iz dvorca, niti je zlatnike dijelio svojim bezveznim doglavnicima u maniri pijanog Rusa. Mudri je politički dužnosnik novac pametno reinvestirao: dio je plasirao u Firencu uz 10 posto profita godišnje, dio u grofoviju Lecce koju je kroz izvlačenje profita u narednih 11 godina isisao do kosti, dio je uložio u vrlo profitabilne dionice male kraljevine Taranta gdje si je kupio titulu suverenog princa, a podmitio je i mletačkog dužda Mihovila Stenu (vele da je ovaj također formirao svoj mali „crni fond“ u kojem je Ladislav participirao sa 30 posto). Sto današnjih službi ne bi dan danas, 600 godina poslije maestralne financijske petljancije, uspjeli uhvatiti okretnog Ladislava. To je bio politička persona od formata, a ne ovi današnji musavci. Da je kojom srećom poživio, cijeli bi naš narod glasao za njega. Naši ljudi vole uspješne političare koji znaju znanje.

Međutim, nešto me ipak cijelo vrijeme kopkalo. Isprva sam bila zgranuta upravo kokošarskom razinom javno razglašenih krađa. Ako netko već upravlja s 20-ak milijardi eura godišnje, za očekivati je da zdipi bar 5, 6 milijardi. Manje od toga bi krao samo totalno nesposobni papak. (Ja bih, recimo, popalila bar pola; što rekao general Rojs „Halb betrunken, halb Šarac geben“). A svi ti naši „crni fondovi“ što su ih novinari otkrili, plus cjelokupna Sanaderova navodna otuđivanja, plus sva popaljena lova iz ministarstva i državnih poduzeća ukupno su teški tričavih 10, 15 milijuna eura. Sića. Kako svi mi znamo da se, hvala lijepa, krade neizmjerno više, i da su nam kompletne državne financije de facto jedan ogroman crni fond, pala mi je koprena s očiju kad sam shvatila kako razlika između otkrivenih 10, 15 milijuna i onih pustih milijardi eura koji nestaju iz godine u godinu, najvjerojatnije završava u nekim drugim crnim fondovima, koji su, za razliku od ovih partijskih, ostali totalno zamračeni. Politički kokošari su na kraju ispali papci, dok pravi baje dudlaju svoje milijarde eura, žderu janjetinu, loču pivo i rakiju te planiraju nove, još crnje financijske poduhvate. Hoću reći, ipak nije sve propalo. Ima još nade za nas.



Post je objavljen 17.10.2011. u 16:07 sati.