I dogodio se i u Zagrebu taj dan, famozni 15. listopad 2011. koji je najavljen kao dan konačnog izlaska naroda na ulice i obračuna sa zlim i nepravednim sustavom neoliberalnog kapitalizma koji dominira svjetom i ravna gospodarskim odnosima. Istina je, ova 2011. pomalo počinje podsjećati na 1848. Revolucije i demonstracije posvuda, istina sa sasvim drugačijim ciljem nego prije 163 godine, ali se nešto definitivno događa.
Samo, je li to što se događa dobro ili ne, to je sasvim drugo pitanje. Narodi su često na ulicama u zadnjoj godini. U zemljama Bliskog istoka pobune su sa ciljem rušenja nedemokratksih režima i brutalnih diktatora. Na zapadu je stvar drugačija. Narodi su na ulicama jer je njihov način života sve više ugrožen ekonomskom krizom koja ne jenjava, i sustavom koji ne osigurava ravnomjernu raspodjelu bogatstava i blagostanje za sve. Ako takav sustav uopće postoji, osim u nekim čudnim mikrozajednicama gdje su svi bogati (uglavnom zbog bizarnog razloga), kao što su Monaco ili Lichtenstein.
Kao što smo već konstatirali, svijet nije fair. Međutim, ovaj stupanj globalnog nepoštenja s opravdanjem je iziritirao široke mase, pojačan općim osjećajem nelagode dok kojeg je došlo zbog raspada neodrživog sustava "prividne ekonomije" koju je stvorio financijski biznis.
Zato mogu reči da podržavam stavove ovog globalnog pokreta, jasno mi je i slažem se s onime što se njima ne sviđa u ovom svijetu. Isto se ne sviđa ni meni. Ali, meni se nekako ne dopadaju njihove metode, a o njihovim ciljevima ne mogu ništa reči jer mi se čini da ih nema. Ili su preopćeniti i nedefinirani. Metoda definitivno ne valja. Ulica teško može nešto riješiti, osobito ako su vam ciljevi tako nejasni kao što su ekipi koja je krenula na ulice rušiti kapitalizam. Valjda smo barem mi na istoku stare Europe nešto uspjeli naučiti iz iskustva onoga što smo proživjeli u dvadesetom stoljeću. Isto vrijedi i za ekipu iz Južne Amerike i dobrih dijelova Afrike i Azije. Revolucije jedu svoju djecu, i to doslovno. Pitajte Lava Trockoga. Revolucije donose kaos i anarhiju, vrlo često eskaliraju nasiljem i negacijom vladavine prava. Na krilima revolucija, nakon teških vremena, obično dolijeću razni izbavitelji, u duši zločinci i diktatori. Neka mi oproste svi koji su bili na ulicama i trgovima ovoga 15. listopada, ali meni se nekako teško oteti nekim sjećanjima. Sav taj narod na ulici iz dana u dan, ne, to me ne podsjeća na najčasniji trenutak zagrebačkih devedesetih, kad smo se svi skupili za Stojedinicu na Trgu, odaslali poruku i razišli se u miru. Svakodnevno kampiranje i prosvjedovanje na ulicama gradova me jako vraća u 1989. i slike mitinga na ulicama gradova Srbije, Jogurt revolucija koja je potaknula zla devedesetih i unazadila živote svih nas. Lažnim prorocima lako je obmanuti svjetinu, dovoljno je imati megafon, kliku koja ti kliče i odobrava stavove i uvjerljivu spin priču koja će doprijeti i do najnezainteresiranijih ušiju. Prilikom takvih kolektivinih izljeva emocija vrlo je jednostavno zagospodariti situacijom. A masovni prosvjedi prava su prilika da neka nečasna persona pokuša skrenuti vodu na svoj mlin. Pritom se ne bojim priglupih degenerika poput Pernara, već dolaska pravog i prefriganog izbavitelja, a makar smo se takvih nagledali još uvijek nas hvataju na iste fore. Ne ljudi, jasna mi je vaša borba, ali ovim putem se neće pobijediti predatorski imperijalistički neoliberalni kapitalizam, doktrina koja bi mogla i uništiti svijet. Zapravo, takve revolucije mogu samo dovesti do promjene onih koji upravljaju sredstvima za proizvodnju (jooj, kako mi je to super starinski marksistički naziv, a ona klasična "sredstva za proizvodnju" su na dalekom istoku danas), ali će globalni ekonomski odnosi ostati isti.
Ono što nimalo ne dvojim jest: ovaj sustav nema budućnost, zapravo s njime ljudski rod ima vrlo limitiranu budućnost. Ovakav način funkcioniranja jednostavno nije održiv, što je pokazala ova beskrajna ekonomska kriza i pucanje mnogih zemalja (poput Grčke) po šavovima.
Revolucija i narod na ulicama tu ne mogu puno napraviti.
Umjesto revolucije, moramo napraviti reevaluaciju, da bismo u konačnici mogli postići evoluciju. Evolucija, i sama riječ u glagolskom obliku zvuči teško, a zajednička je svim vrstama koje se bore za opstanak. Bez evolucije nema opstanka. Zato kažem da trebamo reevaluaciju svih naših stavova, sami poduzeti promjene u svom vlastitom načinu života, nakon toga i u žviotu uže zajednice, a kasnije i šire. Potrebno je promijeniti i način života, promijeniti stav prema novcu i stjecanju vrijednosti. Promijeniti odnos prema imovini, i odnos prema radu. Promijeniti i stav prema doprinošenju dobrobiti zajednice, nešto što je prosječnom Hrvatu krajnja nepoznanica. Ma dosta toga tu treba, nema šanse za nabrojati ni 10%. Promjena u potrebama, promjena u načinu života. To je put evolucije, teži i puno duži od revolucije i nereda na ulicama. Ta promjena koja se mora dogoditi u nama put je do ljepšeg i pravednijeg svijeta. Ali nisam optimist da je to sada moguće, u ovo teško doba. Ali ću i dalje vjerovati da prava promjena može samo doći u nama samima, i da će jednom do toga zaista i doći. Samo da to ne bude prekasno!
Post je objavljen 16.10.2011. u 00:49 sati.