O, nebesa!!! Hoću li ikad doživjeti spokoj i mir u čvrstoći stijene dok drhtim poput grančice na vjetru... Što se još mora dogoditi kako bih ispunjeno, bez straha i okova navika poletjela u nepoznato?
Zašto postojim ja... jedna nemirna grančica? Ovijena sam oštrom i grubom korom poput stijene koja pokušava držati onaj osjetljivi dio što izgleda kao stari sprešani poljski cvijet u fazi raspadanja. Hoće li ikada kora omekšati, popustiti... mogu li ju tople, ljetne kiše natjerati da dopusti samoj sebi da uživa u mirisu proljeća, pogledu na predivne zlatne zvijezde što sjaje u mrkloj noći... mogu li tople, ljetne kiše učiniti da preživljavanje bude manje naporno, sa manje suza i manje pogleda u maglovitu, nepoznatu, jezovitu i beskonačnu budućnost? Moglu li tople, ljetne kiše natjerati moje oči da pri svakom novom koraku gledaju u nebo, a ne u tlo pokušavajući izbjeći sve zamke koje lukavi život s oprezom sprema? Ako mogu, zašto ljetne kiše ne dolaze? Kada će osjetljivi dio skupiti dovoljno enegrije da fazu raspadanja okrene na fazu stvaranja... da ne bude više bojazni od opasnog; da se uhvati u koštac s nepoznatim, da se isprsi svim nedaćama i problemima koji nam polako i sigurno dolaze, ali i onima koju su ostali nerješeni davno prije, a svakim nas dahom prate u stopu.
Vjetre, ponesi me
Post je objavljen 14.10.2011. u 20:13 sati.