Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/whiteflesh

Marketing

Putopis, valjda. Turska.

Nešto se dogodi s fotografijom na kojoj je lice osobe za koju se još uvijek živo sjećaš kako je jednom nisi znao, sjećaš se kvalitete tog ne-poznavanja.



Kada joj se kasnije vratiš - nakon što si proveo barem 16 sati dnevno, svaki dan, 16 dana, gledajući tu osobu kako jede, spava, plače, povraća, čita, zombija po prostoru, zuri u ekran, dere se, pjeva, ljuti se, gladna i pijana, razdražljiva, s crnim tragom pod noktima, luda od brige, bijesna, zadovoljna, sređena za izlazak u oblačiću Miyakeja, neobrijana, s listićem korijandera zapelim u kutu usana i tragom ruža na zubima, nervozna od čekanja, tek probuđena u 6 ujutro ili tek probuđena u 3 popodne dok si nespretno preskakao preko njenih nogu u autobusu – ono što vidiš dva su lica u jednom.



Ono lice tada, koje nisi znao kako gledati ni što na njemu vidjeti i ovo lice sada, lice koje je postalo zrnato, rastvorilo se i raspršilo, poput naftne mrlje ili mrvica čaja, ne nužno kao posljedica kakvog povjeravanja ili prepričavanja života (kakvi su već mehanizmi stvaranja bliskosti), jer si možda s tom osobom progovorio svega 20 rečenica u 16 dana, a i te su rečenice najvjerojatnije bile o hrani, iscrpljenosti i o tome zašto je, zaboga, daska za wc podstavljena spužvom u rozim apartmanima u Shekiju, već jednostavno zbog toga što se vrijeme provedeno u zajedništvu, kada ga je toliko, nužno (često i nevoljko) pretvara u intimnost. To se vrijeme, omeđeno čvrstim granicama početka i kraja ekspedicije, širi i usitnjava prema unutra, raste kroz cijepanje na sve sitnije komadiće, kao u Zenonovom paradoksu s Ahilom i kornjačom.



16 dana sa tridesetak umjetnika, kulturnih producenata i znanstvenika-istraživača, avionom i busom od Istanbula preko Hope (Turska); Batumija, Tskaltuba, Tbilisija, Telavija (Gruzija); Shekija, Agsua, Cynija do Bakua (Azerbejdžan). Radilo se o drugoj ekspediciji projekta Corners (http://cornersofeurope.org), čiji je cilj omogućiti suradnju umjetnika i znanstvenika s raznih rubova Europe te animirati one prostore, sela i manje gradove kojima nedostaje umjetnički i kulturni život. Sada bih, pak, rado ostala zatvorena u stanu barem 7 dana kako bi temeljito probavila i iscijedila ta iskustva, ali mješalica za beton u obliku tekućeg života radosno se okreće i nestrpljivo čeka da me pretvori u histeričnu kašu živaca.

Ipak, sama količina i intenzitet doživljaja svrbi i nadražuje, te zahtijeva svoju artikulaciju u nekoj strukturi. Umjesto brojeva za natuknice, koristit ću fotografije. Loše su, upozoravam. Vizualno me ne zanima, osim kao dokument i povod za interpretaciju.



Prva zajednička večera u Istanbulu. U sredini su Micki, čija je distancirana fokusiranost u dva tjedna omekšala, ne baš kao marshmallows, ali kao tek dozrela marelica; i Kasia, koja nas je uvela u svoje audio radove pričom o svom licu površine Mjeseca. Sada kad mislim o njoj, vizualno jedva mogu prizvati taj detalj koji se uglavnom najlakše primjećuje na njoj - ali sjećam se priče.




Naravno da je nespretan prijevod smiješan, ali nespretan prijevod uvijek upućuje na to koliko su jezici fascinantni i koliko mi zapravo nastanjujemo upravo njih, više nego kuće, stanove ili našminkane sobe. Nespretan prijevod te uvijek tjera da misliš. O tome zašto se na engleskom kaže ”napraviti” krevet, kao da ćeš svakog jutra krenuti iznova piliti drva. I zašto je našminkati ”napraviti gore (make UP)”, a zbog tog hrvatskog ”gore” potom pomisliš da bi poanta šminke trebala biti da izgledaš bolje, a ne gore. Samo što bi onda išao dolje, ako želiš ići u suprotnom smjeru od gore (make DOWN), ali onda više nisi siguran kako ”napraviti” to dolje kad je to relacioni pojam i ne radi se od fizičkih materijala. I kakve to veze ima s pospremanjem sobe. Na ovom su mjestu svi ionako odustali od čitanja, pa se odmah osjećaš bolje, jer ti je u biti neugodno kad netko čita ono što pišeš. A i ti si se već malko umorio, pa prilegneš u svoju hotelsku sobu u Istanbulu i uvjeriš se, s olakšanjem i radošću, kako ne moraju svi zidovi biti ravni.



A počneš se malo i osjećati ko doma, odnosno ko doma kod Rachel, jer te ljubav prema uzorcima u hotelu Bristol u Istanbulu



podsjeti na ljubav prema uzorcima u obiteljskim kućama u sjeveroistočnoj Engleskoj.

Photobucket

U nekom trenutku ti se naravno pripiša, pa se potom vratiš buljenju u neravni zid pitajući se zašto pola čovječanstva briše dupe papirom a druga polovica ga tušira vodom i postoji li kakva metafizika koju bi na to mogao zalijepiti. I koliko će samo biti potrebno natezanja da i o ovome složiš neku žovijalnu teoriju.



Ali ne pitaš se


What is the purpose of such folly?

jer je folly ionako ono što čuva ovu dolinu suza od potopa.

(Brzi search otkriva da je ovaj stencil zapravo reklama za knjigu Berrak Yurdakul, iako sam bila uvjerena da je riječ o kakvom revolucionarnom sloganu. Koliko god mi advertising bio mrzak, ne mogu reći da ovo nije dobra ideja. I da se duboko nadam da joj je i knjiga dobra, iako joj je sajt kičast a tekstovi postani kao slika od čega mi spontano rastu crvene fleke po tijelu. Plus sajt joj otvara neki video oblaka u potrazi za smislom. Brrrr.)

Međutim, za svaki idući stencil kojeg si usnimio ne možeš si pomoći da se ne pitaš je li i to sad kakva reklama, primjerice za novu knjigu Naomi Klein ili Davida Ickea.



Iz paranoje te izvuče ovaj prizor, kojeg odmah pohitaš obijesiti svom roditelju anarhistu komunistu na fejzbučni zid.



Samo sat poslije, već si u minibusu za aerodrom i slikavaš brodove zaštićene bodljikavom žicom, pitajući se hoćeš li stići na vrijeme na let za Batumi jer nisi krenuo šest sati prije leta, kako inače običavaš. I smiješ se u sebi kada se sjetiš Labrovićeve iznenađene face kada si ga pitao zašto je umalo zakasnio na let za Istanbul. Kao da objašnjenja zašto bi netko mogao propustiti let nisu gluplja od propuštenih letova. A onda se još malo pitaš zašto, ako već pišeš u drugom licu jednine, pišeš još i u muškom rodu.



(Nastavak slijedi. Časna pionirska.)



Post je objavljen 14.10.2011. u 14:02 sati.