TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ZAPOVIJEDI LJUBAVI: LJUBAV PREMA BOGU I LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU
»Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, (...)
Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. (...)«
Božja ljubav, Božja snaga
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Riječ Božja današnje liturgije usredotočena je na zapovijed ljubavi: Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Već u Starom Zavjetu zapovijed ljubavi prema Bogu nadopunjena je »drugom zapovijedi«: »Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.« (Lev 19,18).
Zaista ni u Starom Zavjetu nije se nikada vjerovalo da se može ljubiti Boga bez zauzimanja i ljubavi prema čovjeku, jer svaka prava i istinska ljubav prema Bogu se produžuje u ljubavi prema čovjeku.
Tako Knjiga Ponovljenog Zakona koja sadrži ispovijest vjere u jedinog (jednog) Boga, sažimlje sav zakon u samo jednu zapovijed: ljubav prema Bogu koja se ostvaruje (konkretizira) u ljubavi prema bližnjemu. U toj zapovijedi ljubavi Bog traži od čovjeka odgovor ljubavi na svoju ljubav.
Sve ostale zapovijedi su samo specifikacija te zapovijedi ljubavi i govore nam kako u različitim životnim situacijama treba na konkretan način ljubiti Boga.
A budući da je »jedini« Bog, koji je stvorio nebo i zemlju, izabrao Izraela za sebe između svih naroda svijeta, Izrael ga mora ljubiti čitavim svojim bićem.
»Čuj izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce!« (Pnz 6,4-6)
Sve to znači da ljubav prema Bogu nije prijedlog za izbor nego zapovijed: Izrael, ako želi biti ono što jest, mora obavezno ljubiti svoga Boga iznad svega.
Ta ljubav se rađa iz njegova bića »odabranog naroda« kojega je Bog svojom »izabiračkom« ljubavlju nanovo stvorio. I snagom te ljubavi Bog je za Izraela sve.
Zato ta »zapovijed ljubavi« nije nametnuta s vana već proizlazi iz same narave »odabranog naroda«.
A u konkretnom životu ta »absolutna« ljubav Izraela prema svome Bog se ostvaruje u obdržavanju »zakona« Saveza.
Sam »opstanak« tog odaranog Božjega naroda vezan je uz »obdržavanje« tih »zakona« koji su izraz svete volje Božje.
Izraelski narod je iskusio djelotvornu prisutnost Boga u vlastitom životu. To iskustvo proizlazi iz sinajskog sučeljenja s uzvišenim i svetim Bogom. Ono je zastrašujuće (tremendum), ali u sebi nosi i osjećaj privlačnosti i čara (fascinosum), Božje blizine, naklonosti i ljubavi.
Zato Božji narod doživljava da je Jahve jedini djelotvorni Bog i nema drugoga boga koji bi mogao pomoći. I kao što Božja svetost i uzvišenost ulijeva strahopoštovanje tako i njegova privrženost i briga za svoj narod budi ljubav.
Radi toga Boga se bojati i ljubiti ga, ne samo da nisu među se oprečeni osjećaji, nego su dva lica istoga duhovnoga stava.
Prema tome ljubav Božja prema svome narodu iziskuje vjernost i služenje, odnosno bogoštovno čašćenje i obdržavanje svih ostalih pojedinačnih odredbi Saveza.
To znači ljubiti Boga svim srcem (=razumom), svom dušom (=osjećajima) i svom snagom (=voljom, djelima).
Ta zapovijed ljubavi prema Bogu sažima cjelokupnu viziju odnosa Boga i čovjeka. Zato je uvijek aktualna. Ako narod Božji tako bude činio, imat će osobno dug život, a kao zajednica živjet će u blagostanju i u sigurnosti te će zauvijek baštiniti zemlju.
Zaista sam Isus Krist u Evanđelju sv. Marka citira gotovo doslovice jedan dio te velike monoteističke vjeroispovijesti (vjere) Izraela da bi opravdao obveznu zapovijed ljubavi prema Bogu prije svega, pa čak i iznad ljubavi prema bližnjemu. Zato na pitanje jednog pismoznanca: »„Koja je zapovijed prva od svih?” Isus odgovori: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom!”
„Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.”« (Mk 12,29-32)
Novost Isusovih riječi ne sastoji se u tome što je dozvao u pamet prvu i temeljnu zapovijed ljubavi prema Bogu za Židove, već što je toj zapovijedi pridružio drugu zapovijed ljubavi, a to je obveza ljubiti »svoga bližnjega kao sebe samoga«.
A sve nam to govori da te dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, iako su različite jedna od druge, ipak se ujedinjuju i nadopunjuju tako da nitko ne može uistinu ljubiti Boga a da ne ljubi svoga bližnjega kojega Bog ljubi istom i jednakom ljubavlju kao i njega samoga. Stoga ljubiti samo Boga bila bi »lažna vjera«, ljubiti samo bližnjega, kada bi to uopće bilo moguće, jest pravo idolopoklonstvo (idolataria).
Ljubiti Boga radi njega samoga i bližnjega iz ljubavi prema Bogu jest prava kršćanska »novost« koju je uveo Isus Krist.
Isus ne stavlja u suprotnost ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku, nego ih spaja skupa do te mjere da jedna ljubav bude uzrok i motiv druge ljubavi.
Da bi čovjek bio velik i dostojan poštovanja, potreban mu je Bog.
Ondje gdje Bog »umire«, umire tragično također i čovjek. Gdje Bog nema mjesta koje mu pripada, kao na primjer u materijalističkom i ateističkom društvu, onda tu nestaje također i ljubavi prema bližnjemu i svi odnosi među ljudima se svode na čistu igru interesa.
Tako pred problemima gladi u svijetu, nepravdi i tlačenja, sugerira se nasilje i revolucija. Na isti način da bi se riješio problem prenaseljenosti i pučanstva u svijetu, savjetuje se nerazborito i nekontrolirano planiranje rađanja djece i legalizirani abortusi (pobačaji); pred krizom obitelji, nudi se kao lijek razvod braka; za neizliječivog bolesnika koji trpi, kaže se da je najbolja eutanazija itd.
S druge strane, prava ljubav prema Bogu neizbježno traži jednu konkretnu zauzetost na svijetu u borbi za oslobođenje čovjeka od svake vrste ropstva.
Dužnost je kršćana da pokažu ljudima autentične znakove ljubavi Kristove koja je spasila svijet.
Zato ljubav prema bližnjemu je nerazriješiva od ljubavi prema Bogu u Novom Zavjetu. Kršćanin ljubi bližnjega da bi nasljedovao Boga koji ljubi sve ljude bez razlike. Zatim ljubav prema bližnjemu je djelo Božje u nama: nitko ne bi mogao biti milosrdan kao Otac nebeski da nas Gospodin Isus ne poučava i da svojega Svetoga Duha nije izlio u naša srca (usp. 1 Tes 4,9; Rim 5,5; 15,20).
Radi toga ta dupla ljubav prema Bogu i prema bližnjemu »vrijedi više nego sve paljenice i žrtve« (Mk 12,33) kako kaže današnje Evanđelje po Marku preko usta iskrenoga sugovornika Isusova.
Ta tvrdnja toga nepoznatog pismoznanca označuje da se pravi »kult« sadrži u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Bogu nije potrebna samo naša hvala već On želi da mi tu svoju ljubav prema njemu proširimo i na braću s kojima živimo i radimo.
Na taj način naša vjera u Boga postat će automatski »služenje« braći, pravo bogoštovlje (kult) koje je utjelovljeno u svakidašnje životne potrebe čovjeka.
Zato kad Isus vidje kako je »pismoznanac« pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« (Mk 12,34). Tom pismoznancu je nedostajalo samo da prihvati Isusa da bi konačno mogao ući u kraljevstvo Božje, jer Krist je onaj u kojem se Božje kraljevstvo očituje u čitavoj svojoj punini.
U Isusovoj osobi, u njegovim riječima i djelima kraljevstvo Božje se približilo ljudima i zato On sam zna i određuje tko mu je blizu i nitko drugi.
Kraljevstvo Božje je prisutno dakle u Isusu Kristu kojega je Bog Otac uspostavio kao Velikog Svećenika da bi prikazao sama sebe za naše spasenje.
»Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da se za njih zauzima.« (Heb 7,25)
Svojom sebedarnom i dobrovoljno prikazanom Bogu žrtvom na križu Krist nam je otkrio pravu narav kulta (bogoštovlja): znati se darovati bez mjere i granica u ljubavi Bogu za spasenje naše braće i sestara, odnosno svih ljudi i cijeloga svijeta.
Stoga se sav naš religiozni život s Bogom, Ocem, odvija po Isusu Kristu. On je nezaobilaziv put k Ocu i kao takav je jedan i nezamjenjiv jer to svoje velikosvećeništvo vrši kao Uskrsli Gospodin.
Radi toga je njegovo svećeništvo neprolazno, a njegovo posredništvo kod Boga vazda efikasno, jer se On »uvijek živ« za sve nas uvijek »zauzima« (Heb 7,25; 9,14; Rim 8,34)
Zato radosna srca pjevajmo sa psalmistom:
»Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj:
Bože moj, pećino moja, kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna
i od dušmana bit ću izbavljen.« [Ps 18 (17)]
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Pnz 6,2-6
Ps 18 (17)
Heb 7,23-28
Mk 12,28b-34
Post je objavljen 23.09.2010. u 12:05 sati.