Kada je jutarnje sunce rasulo svoje zlatne suze po nebu i kada su kapljice zore zasjale poput dijamanata na predivnoj zelenoj travi. Osjetio sam i ja njegovu toplinu kako me miluje, u hladno jesensko jutro. Još jedno jutro dočekano vani, duga noć je iza mene. Koračam doma, umorne oči spremne su odmoriti se, utonuti u duboki san. Prije ulaska u zgradu još jednom zastanem i umornim licem pozdravim sunce.
Poznat miris moje posteljine, par neugodnih minuta dok se ne zagrije i postane topla. Teške oči se sklapaju... tama...
Budim se.
sunce je još uvijek na nebu. No više nije onako zlatno. Heh, osmijeh na licu. Krvave boje polako nestaje u daljini, kako nestaje kao da umire. Nebo poprima modru boju i zvijezde se polagano ''pale'' poput božićnih svjetiljki. Kite nepregledni tamno plavi nebeski svod. I onda se pojavljuje i on. Srebrni, čarobni i predivni mjesec.
I tako je prošao još jedan dan moga života, dani koje obično prespavam.
I počela noć, noći koje živim.
U svojoj sobi, u svojoj tami i svojoj samoći. Tako doživljavam svoja 4 zida.
I koliko god da boli i steže. Koliko god se činilo preteško živjeti tako.
Često mislim da ne bi ništa promijenio i da mogu. Ne sada. Promijenio bi da ne povrijedim ljude koje jesam, da ne izgubim one koje jesam. Ali sebe, sebe ne bi mijenjao. Jer onih 2 godine kada sam se '' promijenio'' bio sam sve samo ne ja. To nisam bio ja. Ali o tome sam dovoljno pisao. Opet sam svoj i to je ono što je bitno... :)
Tako izgleda svaka ili svaka druga noć u mojoj glavi.
Godinama već. Sjedio bih satima i pisao pjesme. Sanjao o ljubavi. Sanjao snove o slobodi. Sanjao o svojevrstenoj sreći.
Gubio bih se u snovima i svi bi rekli nije dobro da toliko sanjariš.
samo zato jer nisu nikada vidjeli, nisu nikada osjetili.
Kako je biti ja u ovoj koži, u ovome svijetu, u ovome životu.
Nisu nikada vidjeli kako je biti ja. U mome svijetu gdje je ljubav jedino što je bitno. Gdje laži i oholost ne postoje. Moj svijet, moji snovi. Gdje smo moja voljena i ja. Gdje smo daleko od svih. Ispod divnoga neba.
Moji snovi, moj svijet. Gdje sam stvarni ja, moj stvarni život samo još jedna u nizu noćnih mora.
Prihvatio sam da se sve mora promijeniti, postalo je lakše.
Život prolazi, gledam u njega kao putnik u vlaku kada gleda kroz prozor.
Nekada vidiš nešto lijepo i volio bi gledati to duže. No život brzo prolazi. A stanice, tamo gdje stojiš neko vrijeme. Mogu biti samo faze života, tuge ili sreće. Nešto što će opet na kraju proći. Nekada ćeš htjeti vratiti se natrag, nekada zaboraviti. No život je jednosmjerna karta. I ne možemo vratiti ono što je prošlo.
Kada shvatiš kako život funkcionira. Nekako, umoriš se. Pitaš se... Ima li život smisao? Ljubav? možda je to ljubav...
Pjesma za kraj. nekako sam izgubio riječi kada sam počeo pisati. a imao sam veliku inspiraciju...
Ljubav mojih snova ( si ti )
Pogledaj me, lijepim svojim očima
Reci mi ljepotice, zašto ne dopustiš mi da spavam noćima?
Pogledaj me, ti kraljice mojih snova
Tvoju ljepotu ne mogu opisati, nema tih riječi, nema tih slova.
Mogao bih ti reći da si prava diva
A mogao bih reći i da si prava vila
Ma mogao bih reći da si bilo što
Ali koliko si divna, ne mogu opisati to.
Kada suho lišće pleše i kada vjetar hladni puše
Sretnimo se mi, neka tijela nam se griju, neka griju se i duše
Neka tvoje usne poljube moje
Želim vidjeti sebe u tvojim očima, želim da me vole.
Zamišljam te uvijek kako ležiš pored mene
Šapnem u prazan jastuk u tišini '' volim te''
Uvijek sam znao da si stvorena za mene
I suza mi tada krene
Samoća me zagrli i cvijet ljubavi uvene.
Htio bih ti pričati danima o ljubavi što traje
O tome kako sam te čekao uvijek, brojao dane
Htio bih ti reći koliko ljubav vrijedi, više nego zlato
No od svih tih riječi umorio bih te lako
Umjesto da usnama oblikujem riječi
Ja bih te njima ljubio i ne bih morao ništa reći
Ležim dušo, u svojoj tužnoj samoći
Tužan jer ne znam koliko mora proći prije nego ćeš doći
Čekam te pa ako i nikada ne dođeš
Znat ćeš da si moja voljena listovima mojih pjesama kada prođeš
I kada moje tijelo umre, kada budem u vječnome snu
Ja samo sanjati ću tebe, ljubav svoju jedinu.
Post je objavljen 09.10.2011. u 21:15 sati.