ah, toliko mi se toga nadogađalo da zapravo blaženo čekam hladnu frontu ispod koje ću se, kao ispod popluna, sakriti, kenjuckati po malo i čekati proljeće. zadnji sam topli dan vikenda posvetila obilasku Maksimira, za koji ne znam kaj se čeka da ne postane lepi parking kak Bog i gradski oci zapovedaju. prošetah starom zelenjavom i sjedoh na klupu ispred ulaza u zvjerinjak. nedjelja je izmamila sve kaj imaju nekaj u kolicima i u trbuhima, jer takvu kolonu trudnica i malih beba ne vidjeh još od davnih vremena kad je životna opcija bila puno jednostavnija i svodila se na dnevnu: raditi i jesti i noćnu: ševiti i spavati. u ta vremena lijepa naša nije jaukala nad natalitetom, a nismo bogme ni toliko jaukali općenito kao danas. ono kaj me ošinulo na tom prastarom ulazu u zoo, ofarbanom valjda tridesetipetim slojem zelene uljane, jesu bila dva zaštitara s pištoljima oko škembih koji su se onak lepo isticali, tako da su dječica koja svladaše dar govora komentirala i prstićima starcima pokazivala iste. sad, pitanje je zakaj su se ta dva dečeca naslonjena na ogradu tak vidno oboružala, jel' su se lavlje gitre spizdile od korozije ili su bili u nekoj sačekuši, uglavnom prizor nimalo lijep. istovremeno, isti se uklapao s apokaliptičnom prašinom koju su podizali planinski bicikli i njihovi vozači sveudilj parka. mislim nemam ja ništ protiv biciklih, eno ih tri mi doma sparkirana, al poslije sve te jurnjave imala sam osjećaj da sam hodajuća reklama za našicecement.
na vidikovcu pak, gdje odlučih popiti kavu u miru, izložba pasa svih boja i veličina. i sad, naravno, nemam ja ništ protiv pesekov, doma mi tri čuvaju hižu, al popiti u miru kavu predstavljalo je iluziju kao što je iluzija da će nam poslije ikojih faking izbora biti bolje. jer, vučjak je režao na pudlicu, pudlica je režala na labradora, labrador je kezil zube na ovčara, ovčar je izgledal kaj da bi na mestu oderal irskog setera i od njega napravil uggsice il kak se već zovu te čizme u kojima i anoreksičarke izgledaju ko polarne medvedice.
tjedan provodim čekajući jesen i promatrajući kako lokalne časne dižu bijele dvore, a još lokalniji novi župnik kresa posljedne zelene grane u kvartu. nema više zelenog, jebeš zeleno, sad je valjda na redu crveno kak veli teta koja se u posljednje vrijeme deklarira da je miš i da je mokra kao miš.
a zapravo sam u tom čekanju htjela s nekoliko riječi, jer ionako su luzeri preplavili i novine i telku, popratiti i dinamo i repku i sve ove s loptom. ja se fakat ne sjećam kad smo se mi veselili gledajući te loptače. dok bilić nastupa na telki ko neki grčki mudrac koji samo kaj ne veli ...sve teče...sve se...a ništ se ne mijenja. samo nogomet i nogomet, ostali sportovi ne postoje bemvamviziju. otvoriš novine i prestraši te jurčić, otvoriš telku i bilić obećava da drži galaksiju pod kontrolom i da smaka svijeta sutra ne bu. na nacionalnoj razini slavimo kelavu koji BRANI, a nismo u stanju zabiti gol. nu nu, sad kad je medijsko carstvo, poput prošvikanog betmena zakrilil blagoglagoljivko bogobojazni koji kakti voli plavo a djeluje kaj da je furt na bilom, sad bumo s još više žara i mara hvalili svaki poraz. jer svaki poraz je uvod u možebitnu pobjedu i taj uvod gledamo pokorno na svim medijima začinjen reklamama drugog velikana jada nam više ne naše u obliku carskog mesa na akciji i žabljezelenih pofutranih šlapa za najmlađe za cijenu pet litara "izvorske" vode istog velikana.
jesen može početi, pametni ježurka je već ionako odavno emigriral.
Post je objavljen 06.10.2011. u 09:05 sati.