Dođe mi pod ruke knjiga 'Radost pisanja'. Pa što? kako? Daj da i ja vidim? Pa kako onda ne bih i vama...slučajnim prolaznicima, prepisala kako sam se razveselila :-)
Prepisala sam koliko mogu...duge su pjesme i jednako zabavne :-)
Posebna pohvala prevoditelju Zdravku Maliću :-)
Mučenja
Ništa se nije promijenilo.
Tijelo je bolno,
mora jesti i zrak disati i spavati,
koža mu tanka, a odmah ispod nje krv,
ima priličnu zalihu zuba i nokata,
kosti su mu lomljive, zglobovi rastegljivi.
U mučenjima sve se to uzima u obzir.
Ništa se nije promijenilo.
Tielo drhti kao što je drhtalo
prije osnutka Rima i poslije osnutka,
u dvadesetom stoljeću prije i poslije Krista,
mučenja su kao nekoć, omalila je tek zemlja
i ma što se događalo, tu je za zidom.
Niša se nije promijenilo.
Samo se namnožilo ljudi,
pored starih krivnji pojaviše se nove,
zbiljske, umišljene, prolazne i nikakve,
ali krik, kojim tijelo za njih odgovara,
bio je, jest i bit će krik nevinosti,
prema vjekovnoj skali i registru.
Ništa se nije promijenilo.
Možda samo manire, ceremonije, plesovi.
Kretnja ruku koje štite glavu
ostala je ipak ona ista.
Tijelo se uvija, trza, otima,
oboreno s nogu pada, grči koljena,
modri, nadima se, slini i krvari.
Ništa se nije promijenilo.
Osim riječnih tokova,
obrisa šuma, obala, pustinja i ledenjaka.
Sred tih krajolika dušica leluja,
nestaje, vraća se, približava, udaljava,
sama sebi tuđa, neuhvatljiva,
sad sigurna, sad nesigurna u svoje postojanje,
a tijelo dotle jest i jest i jest
i nema se gdje djenuti.
Zahvala (ovo posebno prepisujem povodom svog rođendana :-))
Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje, na koje pristajem,
da su bliži nekome drugom.
Radost što nisam
vuk njihovih ovčica.
Mir mi je s njima
i sloboda mi je s njima,
a to ljubav ne može ni dati,
ni uzeti ne uspijeva.
Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčani sat,
shvaćam
što ljubav ne shvaća,
opraštam
što ljubav nikad oprostila ne bi.
Od susreta do pisma
ne prolazi vječnost,
nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.
Putovanja su s njima uvijek uspjela,
koncerti odslušani,
katedrale posjećene,
krajobrazi izraziti.
A kada nad dijeli
sedam gora i rijeka,
te su gore i rijeke
dobro znane iz atlasa.
Njihova je zasluga,
ako živim u tri dimenzije,
u prostoru neliričnom i neretoričnom,
s istinskim, jer pokretnim obzorom.
Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.
''Ništa im ne dugujem'' -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.
Pohvala snova
U snu
slikam kao Vermeer van Delft.
Razgovaram tečno grčki
i ne samo sa živima.
Vozim auto
koji me sluša.
Sposobna sam,
pišem velike poeme.
Čujem glasove
ne gore od dostojnih svetaca.
Začudili biste se
kako sjajno sviram na klaviru.
Lepršam kao što je red,
to jest sama po sebi.
Padajući s krova
umijem pasti meko na zeleno.
Nije mi teško
disati pod vodom.
Ne žalim se:
uspjela sam otkriti Atlantidu.
Raduje me da se prije smrti
stignem uvijek probuditi.
Odmah po izbijanju rata
okrećem se na bolji bok.
Jesam, ali ne moram
biti dijete epohe.
Prije nekoliko godina
vidjela sam dva sunca.
A prekjučer pingvina.
Posve jasno.
Post je objavljen 06.10.2011. u 02:26 sati.