Pregled posta

Tangerski tango s prošlošću (Dan 6, 30.09.2011., Tanger)

Iz straha da neću samo čuti ranojutarnje pozive na molitvu, nego i budilicu, čepići za uši ostali su na noćnom ormariću. Kako danas napuštam Chefchaouen i krećem prema Tangeru gdje imam na raspolaganju samo današnji dan, moram krenuti rano pa otud i budilica. Bus za Tanger kreće u 08:30.
No, budding se puno prije budilice. Oko četiri iz sna me trgnula serija jebenih mujezina iz džamija po gradu. Chefchaouen je malen grad i džamije nisu previše udaljene jedna od druge pa ujutro, kada su ulice mirne, pozivi na molitvu odzvanjaju cijelim gradom, a ja se osjećam kao da sam u nekom ludom muslimanskom diskaču. A onda kada pomisliš nakon nekoliko minuta da je sve napokon gotovo i da možeš nastaviti spavati, ulica ispod mog prozora naglo oživi, posve neobično u ove jutarnje sate. Zapravo neobično bilo gdje osim u muslimanskom svijetu. Svijet odlazi na molitvu. I onda opet zatišje. I tako do nekih devet sati.
Međutim, ja ne uspijevam ostati dugo u krevetu. Kada me netko jednom probudi ujutro, teško mogu ponovno utonuti u san. Pokušavam, ali ni jutros ne ide. I tako se u sedam već i ja nalazim na ulici, lutajući okolo ne bih li napravio nekoliko dobrih fotki na mekom jutarnjem svijetlu. Gotovo sam sam. Tek pokoji lokalac prođe. Jedan od njih ne propušta priliku da me već u sedam ujutro pozove u svoju radionicu na "neobvezan" razgled. Stranaca nema. Svi normalni spavaju o ovo doba. I Nizozemci također. Odlazim nažalost bez da se pozdravim s njima, ali bus ne čeka. Sljedeći ide tek u deset.
Bus u 08:30 je krntija nad krntijama. Pravi primjerak svoje vrste. Sjedala razderana. Iz većine vire žice. Prozori mali. Klima bi u njemu bila prava znanstvena fantastika, ali ona ujutro nije ni potrebna. Vruće još nije pa je putovanje po Maroku u ranim jutarnjim satima pravi pogodak. I autobus je skoro pa prazan pa nema ni onog smrada, zaštitnog znaka marokanskih autobusa.
Zavojita cesta vodi prema krajnjem sjeveru zemlje. I dalje je brežuljkasto, a padine su prekrivene maslinama i smokvama. Vozač vozi arapski luuđački pa na trenutke mislim da bih mogao odigrati jedan rigoleto s ono malo hrane što se nalazi u mom, još uvijek delikatnom, želucu. Ipak, ja sam dobro odgojena osoba, a autobus nije mjesto za jedan rigoleto. Hehehe...
Dva sata nakon Chefchaouena cesta prolazi uz veliko odlagalište otpada. Smrad je neizdrživ pa je još nevjerovatnije da se uz samo odlagalište nalazi nekoliko stambenih kuća. Tim ljudima koji tamo žive, skidam kapu! Možda pet kilometara kasnije bus ulazi u Tetouan. Posve bijeli grad, s medinom smještenom na brežuljku, još bi i mogao biti zanimljiv. Ali nakon onog smrada i odlagališta u neposrednoj blizini, nije baš mjesto u kojem bih se volio duže zadržati.
"Out! Change!", viče naš onaj vozač luđak pokazivajući na drugi bus na susjednom peronu. Ista firma, druga krntija.
Prebacujem se i ubrzo napuštam Tetouan. Listam vodič da vidim što piše o ovome gradu i ostajem iznenađen - Tetouan je bio glavni grad španjolskog protektorata u Maroku!
Kako se bus približava Tangeru i Atlantiku, diže se vjetar. Na vjetru je ugodnije, ali taj isti vjetar diže i mnogo prašine s tangerskih ulica. Uskačem u svijetloplavi taxi, jedan od zaštitnih znakova Tangera koji me kroz moderni dio grada vozi prema tangerskoj medini. Tanger je veliki grad. Šira gradska zona ima oko milijun stanovnika i mali je šok nakon jednog Chefchaouena. U posljednjih 25 godina broj stanovnika u Tangeru se učetverostručio, što je sa sobom povuklo i nestašicu resursa, a to je pak povisilo stopu kriminala u gradu. Prema nekima Tanger je najopasniji grad u Maroku i sam Lonely Planet ima odlomak posvećen kako se ponašati i na što obratiti pažnju za vrijeme boravka u ovome gradu. Ali ne dopuštam da me to prestraši jer su isto govorili i za Cape Town i Pretoriju i Johannesburg i Ciudad de Mexico pa se ništa loše nije na kraju dogodilo. Oprez nikada nije na odmet, ali neki znaju često pretjerivati.
Taxi se zaustavlja tik pred vratima u Hotel Continental. Ovaj hotel je vidio definitivno bolje dane, ali istovremeno je i jedan od najposebnijih hotela Tangera i uopće Maroka. Hotel s povijesti. Heritage hotel - kako bi rekli Ameri ili Englezi. Continental je izgrađen u 1870-tima, ali svoju je slavu stekao tijekom 1930-tih kada je Tanger bio igralište svjetske elite, a mnogi bogati i slavni upravo su odsjedali u ovome hotelu. Ulazak kroz glavna vrata otkriva recepciju koja se nije nimalo promijenila od tog doba. Ostatak hotela je također slika 1930-tih. Antikviteti, prekriveni većim slojem prašine, leže posvuda po hotelu. Ne znam da li bih ovaj hotel okarakterizirao kao Tutankamonovu grobnicu ili kao Aladinovu pećinu. Suvenirnica je prepuna kič suvenira koje, s obzirom na količinu prašine, nitko nije taknuo godinama.
Recepcioner mi daje ciglu od ključa, a s njim i ceduljicu s korisnim informacijama:

Hot water 18h-00h & 06h-11h
Breakfast 7h30-10h30

I baš kada sam pomislio da sam posve nekim čudom uletio u to prošlo vrijeme, na dnu ceduljice pronalazim mali natpis i nasreću mali dašak modernog doba.

Wifi code 20102011

Dok hodam hotelskim hodnicima, osjećam se kao da će neki duh prošlih vremena izviriti iza ugla. Također tog istog duha očekujem i u svojoj sobi kada oprezno otvaram stari drveni ormar. No, duha nema. Ali zato ima prekrasan pogled na Atlantik i tangersku luku. Ljudi ne odsjedaju u Hotelu Continental u potrazi za luksuzom. Oni odsjedaju danas ovdje da bi osjetili duh onih prošlih, predratnih vremena kada u Tangeru granice nisu postojale. Ukratko, ne sjećam se da sam ikad spavao u bizarnijem hotelu.
Tanger je grad koji, poput mog hotela, na trenutke izgleda kao da je zapeo u prošlosti, a opet s druge strane živi punim plućima modernim životom. Danas je Tanger jedna od odredišnih luka mnogobrojnih kruzera na putu po Sredozemlju pa se i stanovništvo tome uveliko prilagodilo. Medina je opet, za marokanske pojmove, poprilično čista, istovremeno mnogo neorganiziranija od one u Meknesu ili Chefchaouenu pa se u ovom tangerskom labirintu puno lakše izgubiti, iako se nikad ne možeš posve izgubiti. Glavna ulica medine i par sporednih prepune su raznih kič suvenirnica, ne znam koliko sam se puta zapitao u proteklih tjedan dana tko uopće kupuje ovaj kič, namijenjene uglavnom onim kruzer jadnicima/turistima. Volio bih jednom otići na kruzer tek toliko da vidim kako to izgleda i da ne budem jedan od onih mnogih koji seru po nečemu, a nikad to nešto nisu probali. Ali već sam sad uvjeren da putovanje na kruzeru nije moj šalica marokanskog čaja od mente.
U potrazi sam za suvenirom za ženu svog frenda koja žarko želi u Maroko. I tek kada za nekoga tražiš nešto u Maroku, shvatiš koliko se to pretvara u nemoguću misiju. Par sati traženja i lutanja po ulicama medine, među toliko kičeraja, pronalazim, koliko toliko normalni, magnet za frižider u obliku tradicionalne marokanske papuče babouche. I znam da najjadnije što netko nekome s puta može donijeti je magnet za frižider. Taj magnet kao da istovremeno govori: "Gle, lijenčina! Nije se uopće potrudio! Magnet svatko može lako pronaći! Samo da me se riješi!". Uff, da samo ti isti znaju koliko je teško naći pristojan suvenir u Maroku!
Grand Socco je glavni trg Tangera. Nedavno obnovljen, s fontanom (s vodom) i palmama, izgleda dosta europski mediteranski. Prijatelji se ovdje nalaze. Poslovni ljudi također. Ali i mnogo prosjaka, kojih nema ništa više ni ništa manje nego u ostatku ove zemlje. Onih kojih je puno više, previše, su vrebači turista koji iskaču kao Jaca iz paštete. Kruzeri i turizam sa sobom uvijek privlače ovakve ljude i nažalost njih je puno u Tangeru.
"Please, dođi vidjeti trgovinu mog strica/djeda!", kaže jedan.
Malo dalje drugi se već približava i viče: "Tour guide! Tour guide! Mogu ti pokazati medinu!".
"Please come! Good restaurant!", treći će.
Osjećam se kao laki plijen ovako dok hodam, stoga sjedam u jedan od improviziranih restorana na Grand Soccu. Vidim da se okreću pilići i dugo nisam probao jednu jednostavnu, pečenu piletinu. Uzimam polovicu, malo pomfrita i bocu vode i na kraju me strefio račun. Za ovu jednostavnu hranu u improviziranom restoranu (ok, lokacija je lokacija, ali svejedno...) traže 90 dirhama! 60 kuna! Toliko bi za puno pristojniju hranu platio u nekom jeftinijem restoranu u Zagrebu! Jebi ga, i ovo je Tanger! Cijene su ovdje više, nego u ostatku Maroka. Kasnije sam se još nekoliko puta uvjerio u to.
Nakon popodnevnog odmora u hotelu, što je predstavljao bijeg od vrućine, koja postoji unatoč vjetru s Atlantika, predvečer uzimam taxi do Ville Nouvelle, do Novog Tangera, iliti Tangera koji su izgradili stranci. Ovdje namjerno ne spominjem Francuze ili Španjolce jer Tanger nije bio dio ni francuskog ni španjolskog protektorata u Maroku. Naime, između dva svjetska rata Tanger je bio tzv. Međunarodna zona. Poput Berlina nešto kasnije, grad je bio podijeljen između Francuske, Španjolske, Velike Britanije, Portugala, Švedske, Nizozemske, Belgije, Italije i Sjedinjenih Američkih Država i svaka je od tih zemalja imala svoju zonu u Tangeru. To je vrijeme, kao i ono neposredno nakon Drugog svjetskog rata, bilo vrijeme kada su bogati i slavni pohodili Tanger, poput Paula Bowlesa, Aristotela Onassisa, Rite Hayworth, Ingrid Bergman... Bilo je to vrijeme razvratnog života u Tangeru. Međutim, kada je 1956. godine Tanger vraćen pod vlast kralja od Maroka, sve se ovdje počelo mijenjati i do tek nedavno grad je klizio u ponor i bio zaboravljen. Tek u posljednjih nekoliko godina novi kralj Mohamed VI je odlučio puno novca uliti u obnovu ne samo izgleda grada, već i stare slave Tangera. Mnogi stranci se sada ponovno vraćaju u Tanger, sve više oni starije životne dobi, jer je život ovdje ponovno postao lagodan.
Novi dio grada, ovako navečer s upaljenim svijetlima, izgleda poput jednog europskog velegrada i lako bi me uspio zavarati da ne znam gdje se nalazim. Glavna avenija novog grada Bulevard Pasteur omeđena je nekoliko katova visokim zgradama izgrađenim u prvoj polovici 20. stoljeća. Tu su hoteli poput Hotela Rembrandt ili Hotel de Paris, poslovnice poznatih banaka poput Paribas, zapadnjačke trgovine i čak jedan novi moderan shopping centar, moderni restorani, kafići i slastičarnice... Dvije sam se stvari zaželio za svog boravka u Maroku - jedna je sladoled, a druga je jedno dobro hladno pivo. Ovo prvo mogu na kile pojesti na dan. Ovo drugo baš i ne volim previše, nisam neka pivopija, ali opet kada ne potegnem pivo sedam dana, uhvati me želja za jednim.
Patisserie da Vinci jedna je od onih modernih slastičarnica uzduž Bulevarda Pasteur. Mogla bi se lako uklopiti u Pariz. Osim dvije stvari: 1) svi unutra puše ko Turčini/Marokanci (a to baš ne prolazi u zatvorenim prostorima u francuskom glavnom gradu); 2) kada malo bolje promotrim, u slastičarnici sjede samo muškarci i nema niti jedne jedine ženske glave! (pronađi ti mjesto u Parizu gdje nema neke naperlitane žene). Za sladoledni kup od 25 dirhama bez imalo premišljanja vrijedi prisustvovati polusatnoj muškoj promenadi u slastičarnici usred Tangera.
Svi su čuli za film Casablancu. To je onaj film iz ratne 1942. gdje se nešto kao žvale, pa ne žvale, pa tko bi uopće znao što rade, Humphrey Bogart i Ingrid Bergman. Mnogi da bi osjetili atmosferu tog filma odlaze u Casablancu. Oni upućeni odlaze u Tanger jer kažu da podloga za ovaj evergreen film nije uopće bila Casablanca, već Tanger. U petozvjezdažu El-Minzahu, ponosu tangerskog novog grada, odlazim da si ispunim onu svoju drugu želju. Znam da nekon sladoleda baš i nije poželjno zaliti sve jednim pivom, ali živo mi se jebe! Već danima imam proljev i kada je bal, neka je maskenbal! Hotelski Caid's Bar pokušava dobiti onu atmosferu Rick's Bara iz filma i donekle mu to polazi za rukom. Dok mi u ruci savršeno stoji boca hladne Casa pive, a još bolje klizi pivo niz grlo, uz besplatne canapee koje mi donosi konobarčić u rukavicama, uživam u zvucima predratne glazbe koju, ne crnac, već Marokanac, stvara na svom klaviru. Sa zidova me gledaju zvijezde koje su nekoć pohodile Tanger. A onda, po želji jedne Marokanke, ugođaj se naglo mijenja i onaj Marokanac stavlja CD s Enrique Iglesiasom. Vrijeme je da se krene na počinak.